недеља, 25. јануар 2009.

Låt den rätte komma in (Let the Right One in), 2008. - Tomas Alfredson


Baš sam se unapred radovala ovom švedskom minjonu. Prva ljubav i horor svakako nisu tek žanrovski bućkuriš dokonih savremenih filmadžija koji bi da se od američkih B horora odele u zasebnu sobu na kojoj piše: evropski horor. Osim što ga bije glas da je po sredi “inteligentni horor” (što mu dođe onaj koji ne samo da te plaši škripom vrata, nego budi “egzistencijalnu jezu”), mene umeju opasno da prepadnu evropski filmovi koji i nisu horori. Sećam se da se na Artu u više navrata davalo Ivanovo detinjstvo, Tarkovskog i da sam ga svaki put gasila na istoj sceni u kojoj mali Ivan sanja majku, a ono drveće se oko njega kostreši kao da je živo, jer mi je bila strašna. Nikad ga nisam pogledala celog. A evropski horor, ako baš nije neko opasno izdrkavanje koje se u principu ugleda na američke horore samo ima evropske glumice spremne da se razgolite i zaumne dijaloge, pa je horor sveden na baroknu dekoraciju ili se u njemu produbljuju cevi za odvod u umetnost kroz koje trpiš dosadu i smrad istrulelog leša priče, može biti strašniji od američkog. Ako samo nanjuši pravi trag, Evropljanin, pa bio on Španac, Italijan ili Srbin ume da ti nadigne sve dlake na glavi onako kako Amer ne ume i da oće.

Ne samo da je horor, ako se s prašnjavih polica privuku njegovi literarni počeci skopčan sa melodramom i ljubavnim pričama dok još nije postao savršen kaleidoskop za socijalne i političke devijacije (najbolji filmovi na tu temu, napravljeni su u horor žanru, odgovorno tvrdim), već, ako se pošteno pogleda, prva ljubav i jeste već po sebi osuta hororičnim boginjama. Glasine o Let the Right One in terale su mi penu na usta usled prisećanja na neke od mojih omiljenih horora koji su, na sličan način, rovarili za nekom modernom Anabel Li, Ginger Snaps, May ili mangu "My Dead Girlfriend" u kojima su kroz ikonografiju horora protisnuti svi oni užasi odrastanja, zaljubljivanja, opstajanja u svojoj koži. U odnosu na kanadski serijal o sestrama (Ginger Snaps), ovo mi je delovalo kao light varijanta koja više naginje romantičnom, pomalo gotskom hororu i to u senkama švedske socijale predgrađa iz Ljilja 4ever zemljaka Mudisona iz kojih se deca nadaju da će uteći u život.
To sam, delimično i pronašla: bajku o dvoje usamljene dece koja rastu u sivim zgradama od zapišavanja pijanih, dosadnih komšija. Nalik filmu Ginger Snaps u kom je seksualno sazrevanje dvaju sestara prikazano kroz ikonografiju filmova o vukodlacima, devojčica Eli koja je vampir sa svim pratećim efektima (mučnina na hranu, nemogućnost da se uđe u nečiji prostor bez poziva, neosetljivost na hladnoću, strah od svetlosti) i njen odnos sa ocem koji joj pribavlja hranu krijući je iza kartonskih zastora na prozorima na momente deluju kao slika porodične devijacije koja se krije, gura pod tepih i rešava tajnim, krajnje asocijalnim sredstvima (ubijanje komšija i slučajnih prolaznika). Da su vampirice danas asocijacija na bulimičarke i anoreksične devojčice koje žive u raskoraku između nezajažljivog apetita i vapijuće potrebe za životom van kaveza što im ih čiste roditelji, barem se meni nametnula, ali reditelj ne insistira na tome. Uglavnom se fokusira na sjedinjavanje dvoje glavnih junaka, vršnjaka Oskara i Eli koji, naizgled imaju zajedničku polaznu situaciju – usamljenost.
Međutim, nakon što apsolvira ovu tačku, Alfredson i scenarista po čijem je romanu nastao film nikuda nemaju herca da krenu. Tapkaju u mestu, pa tako ubrzo odbacuju Elinog oca koji je do tada figurirao u nekakvom pokušaju serije crnohumornih ubistava po komšiluku. Zatim se neko vreme bave motivima prevazilaženja vampirske prirode devojčice od strane dečaka koji je u nju zaljubljen, pa načnu nešto malo i od eksplicitnijeg vampirizma lažno aludirajući na epidemiju u komšiluku. Zatim nekakvo nemušto alarmiranje komšiluka nakon otkrivanja leševa koje pokušava da se ukrsti sa Oskarovim oslobađanjem od straha pod uticajem Eli. Ili odjeci neke porodične drame u Oskarovoj kući.
Jednom rečju, Alfredson pokazuje ogromnu nesigurnost u pogledu materijala koji mu je poveren i pokušava više stvari u isto vreme, a da ni sa jednom ne ode predaleko. Takav je i kraj filma – otvoren i nedefinisano ohrabrujuće/preteći.
Ne mogu da kažem da u filmu nema lepih prizora: kadrovi maglovite noći u kojoj mali, bledi Oskar sa nerešenom rubikonovom kockom u rukama i ožiljkom što su mu ga ostavili školski grubijani stoji ispod krhke Eli izložene vetru i snegu dok stoji na dečjoj vrtšeci u nekakvom simulakrumu dečjeg igrališta. Zatim, savršena scena u kojoj Oskar, već ozbiljno smućen Elinom vampirskom prirodom iskušava njene kodekse ponašanja, čikajući je da, nepozvana uđe u njegov stan koji bi, da nisu uklopljeni u slabu celinu, bili vrhunac filma o poverenju dvoje koji se vole, o prelaženju granica, o odbijanju da se igraju igre i potpunom prepuštanju.
Uz malo više odlučnosti, mogao je ovo biti savršen film.

2 коментара:

Dejan Ognjanovic је рекао...

sjajno, sve se slažem, ovo je lako moglo biti remek-delo, ali se nije umelo-hteo... sa dijetom koju nam horor u poslednje vreme pruža, čak i ovako krnje i nedorađeno ovo je u samom vrhu od recentne ponude... :(

nasdvoje је рекао...

ih, a moš misliti moje duplo razočaranje. jer, pre toga sam negde pročitala da je ovaj lik što je pisao knjigu (i scenario)veliki obožavalac Morisija iz Smitsa i da je čak naslov odabrao prema jednoj njegovoj pesmi (Let the right one slip in), u nadi da će Morisi uzeti roman u ruke. A, Morisi je možda jedini živi pravi romantik, u smislu u kom su bili Bajron i ekipa, pa se tu lako dođe do dead brides, Anabel Li i horora. I tako sam sve lepo zamišljala, kad ono ćorak.

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.