Приказивање постова са ознаком razmišljanje. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком razmišljanje. Прикажи све постове

среда, 29. децембар 2010.

Dve dioptrije




Baka nikada nije gledala španske serije. Čak i kada se mama, koja se inače uvek polomi kad baka bane, bez izgovora prepuštala dugim monolozima Ljovisne i Kasandre, baka je odolevala tom urnebesu. Baka bi sedela sama u kuhinji i glođući nokte čekala da istekne maminih 45 minuta, pa da ona nastavi gde je stala, u realnom vremenu, o realnim problemima. Bakine priče su bile priče o kondukterima, velikom snegu kroz koji se probila da bi uhvatila voz, o novim bezobrazlucima pijanog komšije Miće, i, dok se mama rumenela nakon pretrpljenih muka s malog ekrana, baka ju je gledala poluprekorno, ko da je čeka da se presabere. Mama je isprva probala da objasni čemu to odvajanje, ali se svo objašnjavanje u stvari svodilo na prepričavanje serije, jer kako da objasniš zašto si seo u tu sobu ako ne objasniš šta je dovelo do tog trenutka u kom baš Ljovisna želi, jer u prošloj epizodi... Na to baki kreću već da rastu rogovi, jer je ona izvan tog sveta, kao izvan neke opne u koju ne da da se ugura. Iz nekog razloga, baka nikada nije prelazila u sobu sa Špancima, i u odsustvu mame, okretala se nevoljno tati koji nikada nije umeo da glumi da je sluša, jer bi dok je ona pričala bez pardona otvar’o knjigu, pojačavao televizor ili jednostavno odlazio baš tad da se brije.
Porodica je konačno ujedinjena sa pojavom Farme. Ne samo da je svo troje gledaju, već se svakodnevno čuju telefonom da jedno drugome prepričaju ono što su gledali, da razmene utiske i, za slučaj da je neko nešto propustio, obaveste o promeni situacije. Baka je bila poslednji bastion koji je pao. Sa treskom. Sada je ona kolovođa i neretko se može čuti da je mama i tata kritikuju što ih čak i telefonom obaveštava o nečemu što su, pobogu, i sami videli. Što upravo ide na ekranu!
Kad prevaziđu te dispečerske nesuglasice, svi se slažu da je Aleksandar Ilić previše krut, da je Vendi bezobrazna, Eva Ras luda, Ekrem prost, a da Marjan jedini radi. Ipak, mama i baka navijaju za Katarinu i Baneta, a ako baš Katarina ne prođe onda nek prođe Jovana.
Kada odem kod mojih, a TV je uvek okrenut na Pink i na Farmu, isprva mi izrastu rogovi – ne što meni smeta, iako nekad stvarno deluje kao da je gomili idijota data cela jedna frekvencija, ceo jedan narod da mu se nasadi na glavu čisto fore radi, nego više me iznervira to - ko su ove spodobe da se moji njima bave? Moji mi izgledaju kao žrtve jedne kompletne prdežijade. Recimo, oni ne bi čuli za tog Đusa da Đus nije upao kroz dimnjak Farme, i ne bi znali za YouTube Ekrema da ga ovaj nije iskenjao na svoja vratanca. Ok, znali bi za Kevu Ras, al više s nekim respektom, kao za staru glumicu i osobu iz Kulturnog dodatka. Eto, to me kolje. Taj utisak da se naš’o neki mesar, prikupio nesvarene otpatke, počup’o repove, uši, brabonjke, ispljuvke, samleo i prodaje mojima ko paštetu, čašćava li čašćava.



A, oni u slast jedu ni ne znajući od čega je šta otpalo. Sve tako nekako mesarski i kretenski. Međutim, kad ja njima kažem da me nervira što to čudo non-stop gledaju, što ih toliko okupira i da me nervira da baka zove po deset puta da obavesti mamu (koja isto gleda) šta je rekla Vendi i gde je stajao kreten Ekrem, koje god teorije da izbacim na sto zašto je to sve besmisleno, oni se slažu. Njima je to jasno sve. Zapravo, njma je to sve jasnije nego meni, jer za razliku od mene znaju o čemu pričaju, pa tu još od njih i saznam zašto mislim to što mislim. Pa, onda malo odgledamo zajedno i na kraju se raziđemo. Na putu od njih, svaka moja teorija mudrosera nailazi na žive primere iz života Farme, čime moja teorija, razlog i nervoza postaje samo deo njihove nervoze što je neko nešto na Farmi rekao ili uradio. Nemoguće je biti bešnji, protivniji u odnosu na Farmu nego što to već jesu gledaoci Farme. Oni vode tu bitku. Ko ne gleda, jednostavno nema šta tu da traži, skroz je van te borbe.
I tu negde usput padne mi napamet jedna tužnjikava istina. Meni te Vendi, Ekremi, Jovane i Marjani u stvari kvare sliku mojih. Sliku jedne poštene, skrušene, skromne, bogobojažljive, nepatvorene, malo, u burnim vremenima, sjebane porodice. Tu melanholičnu sliku kvari mi ružan, bahat smeh, masni vicevi, besmislene, manipulatorske igre za koje sam negde u dubini duše verovala da mojima nisu smešne, da im se gade, da će od njih postiđeno da skrenu pogled. Kvari mi tu tužnu, ali meni iz nekog razloga bitnu misao da su oni ljudi nekog drugog vremena, nekog manjeg grada, neke staloženije naravi. I tu negde usput skontam da i oni, biće o meni imaju takvu neku predstavu jedva svršenog studenta koga zajebava ceo sistem, drži ga na honorarnim jaslama, ne da mu da se zaposli, da pošteno otpočne neki posao, neki kutak, neki brak, neki život. I vređa ih svaka komplikacija na tom putu, svaki moj nervozan, perverzan osmeh, svaka moja krivina, besmislena pojedinačna misao, neki glupi hir. Eto, šta bi ja htela – da su oni dobri, požrtvovani i smerni. I isto bi oni hteli i od mene. A, nešto nam se svima ne da. I tako sedimo, oko nas malo po malo popušta neki zid. K’o dve dioptrije ona ćorava na daljinu i ona ćorava na blizinu, približavamo se jedni drugima nesigurno do potpune vidljivosti.

недеља, 5. децембар 2010.

Ausvajs za ispravnost

Pih, nisam imao nameru da se nadovezujem na prethodni post ali igrom slučaja, za koju će svaka glava sa više od tri punodrvne daske u sebi uskliknuti da je nema, izgleda da će na kraju  biti ispisana čitava trilogija. Za one sa slabijim vidom, sad smo na početku drugog dela.
Ova priča za pisca ovih redova počinje na skajpu. Tu sam u prijatnom razgovoru sa jednom radikalnom feministkinjom utvrdio da mi se čini da postoji čitav jedan set vrednosti koji se zdravo za gotovo uzima kao poželjan. Pošto se ućutala, nije da mi nije dala za pravo. Naravno... tu je prisutan feminizam, pa onda neko fantomsko levičarstvo koje bi da što skuplje proda bulju kapitalu (vidi pod savremena umetnost, vidi pod kultura generalno - to je polje "utešna nagrada za sve političke brodolome ideja jednakosti & besklasnosti") i sve u tom fazonu, proverite i u svom mentalnom notesu - sigurno vam je to nažvrljano na nekom od papirića kao poželjno dobro koje se ne dovodi u pitanje čime se otvara prostor novim zloupotrebama pod maskom ispravljanja nepravdi. E sad, nisu problem te ideje same po sebi - na ovom mestu nijedna ideja nije problem, problem su (uglavnom) ljudi koji je/ih zastupaju. Mnogi su, odupirući se tobože kapitalizmu, prihvatili klasičan kapitalistički odskok da instrumentalizovanjem određenih ideja poboljšaju svoju reputaciju - bilo da je ona ekonomska, akademska ili ipak primordijalna, simbolička. Čim sve ima cenu, sve je i na prodaju.
Polazeći od ovih postavki nije teško zaključiti da mogu za sebe da kažem da sam feminista iako ne bih mogao da se pohvalim preteranom naklonošću prema feministima i posebno feministkinjama. Tip koji me živcira je najčešći i može se lako prepoznati po usiljenom verbalnom zala(/e)ganju za ženske stvari ali isključivo na onom prvo(tno)m & površinskom, "bukačkom" nivou. Šta tek reći za pentagonske levičare? One koji vole čitav svet ali im je teško i da zamisle da zavole čoveka. Uvek se u tim pričama pomalja ona vrhunska misao Arundati Roi: "Sve što je ljudski um digao u nebesa, ljudska priroda je smrvila u prah i pepeo."
Elem, u nedostatku idealizma nije naodmet malo odglumiti privrženost raznim idealima. Ništa ne košta a može da se isplati plus smiruje savest u ova ziheraška & bedna vremena. Što je više beskičmenjaka, više je i stavova. Traga se za raznim identitetima koji bi popunili zjapeću rupu u nutrinama jedinki. Istorija pamti boeme, džentlmene, dendije, situacioniste, hipike, bitnike, pankere, metalce, koga sve ne, a evo sad i hipstere. Tu nailazimo na drugu dimenziju ausvajsa za ispravnost - one koja se čoporativno odaziva na zov krvi, tražeći žrtveno jagnje. Tu se odaje palanaštvo ove sredine - naprosto ništa ne sme da štrči. Nebitno da li je to štrčanje utemeljeno ili nije, ono je prosto nedozvoljeno. Tek kada se stiša opasnost, svi se najednom kite tuđim perjem. U datom momentu, kada su "prave" vrednosti ugrožene, to nešto što kvari idilu mora biti uništeno, uvošteno i eliminisano. Horde nezadovoljnih dželata oštre svoje sekire ne bi li ih što pre zamočili u krv grešnika. Rulja , naoružana mudrošću čitave galaksije, uvek presuđuje po kratkom postupku. Glavobolje dolaze kasnije.
Ne bih da pričam o onome čemu nisam prisustvovao, ali prvi sudar takve vrste koji sam pratio relativno izbliza je bio onaj između rokera i klabera. Rokeri su penili kako je to što klaberi slušaju smrt muzike, klaberi su odgovarali kako je to jedina prava stvar u dobu u kome obitavamo. Ni jedni ni drugi nisu bili u pravu - reč je o lažnoj dilemi, i tu se ogleda autoritarnost ove sredine - nema kohabitacije, The Winner Takes It All, što bi rekla jedna megauspešna švedska ekipa. Na kraju svi ipak gube. Zbog čega?
Zato što je priča o imidžu tek prvi sloj nekih mnogo produbljenijih i zaokruženih sistema. Kultura nije logički determinisana kao npr. matematika - tu je 2 + 2 uvek 4, u potkulturama to ne mora tako da bude - ti konstrukti nikada nisu definitivni i zaokruženi, oni se poput organizma razvijaju, rastu i umiru. Jedina konstanta je njihova trenutnost. Zbog pomanjkanja informacija i preterane vere u sopstvena čula, ovde se ta konstanta produžava u nedogled, kako bi izgledala stvarnije i od same stvarnosti. Nije bitno što se i rokeru i klaberu uglavnom jebe za muziku - njima je bitno da im je kosa očešljana na pravi način i da oni izgledaju kao neko ko te određene ideje predstavlja iako to gotovo nikad nije slučaj. Domaći levičari su uglavnom fašisti, feministi iz ljubavi prema ženama najčešće mrze muškarce (to mu dođe androginija, jbm li ga, valjda), a rokeri, klaberi, metalci i folkeri svi odreda se praćakaju po stilskom plićaku, čast izuzecima.
Ali, vremena se menjaju i sa sobom smenjuju modu te su domaći klaberi preko noći postali hipsteri. Baš kao što je rokenrol kidnapovan od crnaca, tako je i klupska kultura ukradena od marginalnih grupa koje su se jedino na taj način osećale spokojno i sigurno - među svojima. Ključna reč svih ovih "subverzija" je "izgleda"... Sve mora da "izgleda" da jeste to što nije kako bi maskenbal trajao što duže a ljudi se uživljavali u sebi drage uloge. Nekima čitavi životi prođu u tom šmiranju. Pitate me da li je to trulo? Meni jeste, ja lično ne umem da budem takav. Da li imam nameru da nešto učinim po tom pitanju? Naravno da ne, nemam vremena da se toliko bavim tuđim problemima. Radije ću se baviti  onim što me veseli. Daleko od očiju javnosti.
Ne i anonimna gomila. Likovi unutar nje će se vazda baviti tuđom eksponiranošću, naglas je ismejavajući a u sebi pateći što i oni nisu tako "cool", sve po principu "rugao se lonac loncu a oba su bušna". Fejsbuk strana Beogradski hipsterski šljam  sjajan je primer tih nedoraslosti, bar sudeći po čitanju geneze hipsterizma u svetu i kod nas koje se može naći na ovom mestu. To što ti kritikuješ nešto što je po tebi loše (a za šta, ruku na srce, ima dovoljno materijala za idenje na ganglije) ne čini te dobrim samim po sebi. No, tu se aktivira taj pravednički impuls - pomenuta reč koju zgađeno svi ponavljaju (u ovom slučaju "hipster") usled preterane upotrebe prestaje da ima bilo kakvo iole preciznije važenje jer u međuvremenu postaje stigmatička nalepnica koju ko kako želi lepi na svakog ko mu se, iz ko zna kojih razloga, ne sviđa. Šezdesetak godina kasnije ponavlja se scenario Golog Otoka, ideologija ponovo pronalazi svoju, u politici ugašenu vatru u stilovima. Ponovo se rađa šansa za prebrojavanje. Lov na veštice! Četnici! Narkomani! Haha, a mora da je počelo tako što je anonimni osnivač strane ispušio kod nekog nabeđenog a dobrog hipsterskog komada (a ima ih vala takvih, inače ne bi postojao porn sajt hipstersluts.net) pa tako uvređen generalizovao svoju frustraciju! 
Najsmešnije od svega je što je dosta samih hipstera "lajkovalo" stranu. Stvar  vezana za trend je postala premasovna, i mehanizam distanciranja je momentalno pokrenut. U toj legitimnoj želji se nije vodilo previše računa o kvalitetu same strane - na njoj ćete recimo pročitati da su hipsteri i Rambo Amadeus, Dalek i Dječaci, kao i da metalci to, osim povremeno Metalike nisu (da, treba još vremena da prođe da se među ljubiteljima pravih vrednosti čuje za Baroness, Kylesu ili Nachtmystium... da ne pričam o Mastodon ili  nedavno razlupane Isis). Stari hejtovi na EKV i Obojeni Program se podrazumevaju, blamiranja Tonija Montana su zaboravljena, a Toni Montano je nekad važio za mnogo velikog mangupa, pa 'ajde da se još jedanput poklekne na njegovom "šmekerskom" putu isterivanja đav'la! Jebate, sve što bode oči jer je neobično je hipsteraj, pazi boga ti!  No vrhunac je kad su nam "iz štaba" pustili Method Mana, 2 Unlimited, Sunshine i majkojebenog Snowa, sa onim njegovim hitićem zbog kojeg mi je presela ekskurzija u sedmom osnovne (čuo sam je za dva dana bar 5000 puta zahvaljujući tadašnjim juniorskim čuvarima tekovina superiornog ukusa), kao muziku koju bi svi trebalo da slušamo pošto se manemo svih tih hipsterskih sranja! Pa... slušali smo je... ali odavno. Mnogi "kritičari" padnu na pozitivnom delu svoje priče, i tako je bilo i ovaj put. Kritikovati je na prvi pogled lako, stati iza nečega je mnogo teško. Rekoše iz "štaba" da je sve to pre svega šala, ali meni nikako nije bilo smešno. Da sam bar nešto novo video i pročitao, pa da se usrećim, ovako... slabo.
Zatim je bilo samo pitanje vremena kada će i ovaj nesrećni blog naći svoje mesto na ovoj denuncijatorskoj strani. Neki od entuzijastičnih fanova napisa da ne zna "da li mu se čini ili ovaj naš blog vrišti od hipsterštine". Nije tajna da nasdvoje2 mnogi, najblaže rečeno, ne vole, ali izgleda da ga dosta ljudi revnosno čita čim im sadržaj na njemu proizvodi tako snažne reakcije, što je bolje nego da su ravnodušni, u svakom slučaju. Ne, dragi čitaoče, ovaj blog je veoma često vrištao na hipsterštinu što se veoma lako može proveriti ukoliko vladaš plemenitom veštinom elementarne pismenosti, i sad je ovom autoru mnogo žao zbog toga. U očima svakog (i wannabe i real) hipstera ovaj će blog bivati otpisan kao suviše metalski, reperski, politički, ostrašćen & stilski nekoherentan, sa prevelikim koketiranjem sa mnogo čime "neispravnim" iz gornjeg dela ovog teksta. Često će dokoni hipsteri & klaberi (a posebno pojedinci čija muzička genijalnost nije adekvatno (čitaj: u superlativima) prepoznata na ovom mestu) svrstavati ovaj blog na samo dno čitalačke ponude kao pretenciozan & intelektualistički - ali ovaj blog, dragi prijatelji + braćo i kumovi, uopšte nije obavezan za čitanje.  Eureka! On sam je nastao iz lične potrebe da se usled velikog protoka sadržaja memorišu određene pažnje vredne stvari i dragocena iskustva koja uglavnom nemaju dodirnih tačaka sa hipsterskom kulturom budući da se preovlađujuće ne bave ni imidžom ni izlascima, niti će pridavati tim svim stvarima neku veću pažnju u ovo malo vremena koje mu je preostalo.
Toliko sam se puta u životu selio da nikad nisam uspeo da do kraja razvijem osećaj pripadnosti prema nekom određenom kraju od mnogih u kojima sam živeo. Volim ih i mrzim sve istovremeno, ali uvek sam bio "drugi". Čitavo detinjstvo sam proveo kao čupavi metalac družeći se mahom sa zeldijima, i mnogo više dodirnih tačaka imam s njima psihološki, nego s ovom drugom stranom gde ima i istinskog drnča i sjajnih likova. Nije sve kao što izgleda. Došavši iz puka, posvetio sam svoj život njegovoj dobrobiti tako što sam učio jezik i mehanizme eksploatatora. Tu leži ujeb neispravnosti - samim tim što pričam tim jezikom jer gs razumem. svrstavaju me na pogrešnu stranu. Tako u očima obožavalaca postadoh i hipster (a bio sam već i demagog i nacionalista i fašista i "Repetitor" i razni pametnjaković s bloga, saznadoh i da su "muzički kritičari najgori ljudi", osim kad to nisu "studenti", a ponekad i ljutiti pogledi govore više od reči). Iako to uglavnom nisam (ako ne računamo naivnu dečiju uobrazilju da je hipster svako ko prati savremenu muzičku scenu, za sve ostalo više sam "niko & ništa"), braćo hipsteri, sve vam je oprošteno.


Right wing commies
Leftist Nazis
Point their fingers
Rumours linger


We don't care what you think


Branded sexist
Labelled racist
Want it clearer?
Check the mirror


We don't care what you think


Lies and slander, in vain try to shame us
Riots, protests, violence just makes us famous
TV interviews, free publicity
Increase record sales dramatically


The left, they say I'm fascist
The right calling me communist
Hate, hate, hate, hatred for all-one and all
No matter what you beleive
No believe in you - and that's true


We hate everyone


Some would say that we're biased
Accusations that we are racist
Well, shit shit shit comes in all hues
Now this means you
'Cause things ain't always like they seem
Like they seem


We hate everyone


We don't care what you you think

петак, 3. децембар 2010.

Ma znaš već šta hoću da ti kažem!




O čemu bi da reknem koju? Hmmm... da probamo ovako: o jednom posebnom tipu ljudi, svojevrsnoj soli našeg društva, likova koji vazda istovetno reaguju na uobičajen vid kolektivne mentalne zaraze. Vrlo dobro mi je poznata ta sorta, a pošto treba da im nadenem neko ime - zvaću ih ekspertima. Znate i vi nekog od njih, sigurno.
Društveni saobraćaj odlikuje se jednim naočitim mehanizmom pomoću kojeg prekraćujete svakodnevne verbalne muke. Postoji dosta ljudi koje poznajete ali nemate šta pametno sa njima da pričate, mislim shvatite "pametno" u najboljem mogućem smislu te reči, onako kako ta odlika i treba da se shvata, k'o Kebra kad takav i lep ostane sam u dvoje pa te neka milina obuzme šta će da radi u tom trenutku (čitaće poeziju, naravno!). E tu na scenu stupa pomenuti scenario - zvaćemo ga dnevni red, sled fenomena koji bar prividno olakšava muke svakodnevnog opštenja (iju!). Kao ono kad sretnete nekoga pa imate utisak kao da su vam se pojavile pege, mravi i kraste po licu pa izgledate prilično žalosno zato što vas je značajno upitao pitanje svih pitanja: "Kako si?". Već sam odgovor daje vam na znanje s kim imate posla. Evo baš sinoć sretnem jednog zanimljivog lika koji je pružio odličan odgovor: "Neću da se žalim, ako krenem da pričam, rasplakaću se." Nominalno, sve je ostalo na površini, kao što to obično biva kad neko procedi "Dobro sam", "Okej" i tome slično, ali je data jasna naznaka da se svašta iza brda valja, a samo to iza brda je faktički ono što je bitno. Poštapalica u vidu aforizma "Pamtim i bolje dane" je elegantno rešenje u ovom pravcu - kratko je, lako se pamti, a zamoči se kosa u vodu. Pošteno!
Elem, kad se probije taj prvi led, u zavisnosti od datog odgovora, mentalni padajući meniji odmah pale lampice šta je u ponudi kako bi se razgovor nastavio. Uglavnom je izbor (kao i uvek kad su izbori u pitanju) siromašan: sa velikom većinom nećete stići ni do viceva, već će se priča olupati o meteorološke prilike. Balkanska engleština, džentlmensko seljaštvo - ponekad su darovi sa neba, ali čak i o vremenu tek se poneka smislena da izreći. Sledeće zajedničko polje je sport, politika je aut zato što nas je sve autirala, mada uspe nekad da se propne na prste. I tu stižemo do bede ekspertize.
Postoje tako likovi koji su se naučeni rodili i spremni dočekuju svaki socijalni trend, nevezano za sferu interesovanja. Bućne iz Holivuda neki novi film, počne masovno da se sluša neki novi žanr, napali se raja na neki sveži sport - eto njih kao da su čitav život proveli u poželjnoj materiji. Sipaju podatke sa dosadom na licu, uglavnom zgrčeni i smoreni, u fazonu "ma brate to se sve zna i svi sve znaju, al' ja to znam još od kad, ha". Imenuj: da li je u pitanju rege, američki fudbal ili Frida Kalo, ta se mudrost ne može zaustaviti ni sankcijama. Da ne pričam o instant obožavaocima tenisa & formule ili nekom drugom "name it" predmetu fascinacije u prahu. Od danas do nedelje lozinka prepoznavanja biće "salatara", sa neizbežnom fatalnom dozom usiljene prisnosti koja će na sva usta pominjati Noleta, Tipsu, Zikija i Vikija baš onako kao što novokomponovani đinđićevci nikad ne kažu Đinđić nego Zoran ( a mene to uvek podseti na priču iz amsterdamske prodavnice ploča kad me uduvani prodavac, pošto je uočio da sam iz Srbije, pitao da li poznajem njegovog druga Milana), a među njima je previše onih koji su govorili Sloba samo nekoliko godina ranije.
Tačno se u tim mentalnim aparaturama može locirati mesto koje služi kao okidač za te teme - trenerke, metalni kaiševi i kožne jakne su brižljivo sakriveni u šifonjerima prošlosti ove klike. Sad su druge teme poligon za dokazivanje - nose se drečave maje, pripijene uz telo, ekspertiza stavlja akcenat na druga polja tako da se forme smenjuju a suština uvek ostaje bolno ista - biti uvek u centru zbivanja, informisan i potkovan, al' ono nehajno da ne ispadne da si se suviše upinjao jer si se sa tim znanjem rodio.
Nesigurniji eksperti su bubalice - njima je strašno bitno da svuda i u svakoj prilici ostave utisak da su vanredno upućeni u određene tematike koje im se čine podesnim za deklasiranje sagovornika. Posebna priča su fah idioti, koji za određenu ličnost znaju i gde su se posrali u 37. godini života, ali ne poznaju širi kontekst, čime se svrstavaju uz svoju deklamatarsku sabraću.  U tom upinjanju, bubalice ostaju same diskvalifikovane jer osim tiranije trenutka, koja je jedino merilo važnosti u ovoj priči, čitava predstava pretpostavljene nadmoći služi kao fasada za krečenje unutrašnjosti duhovnog doma, čime postaje ogledalo nemoći - takvi ljudi nisu suštinski osposobljeni za kvalitetan dijalog, radije slušaju samo sebe i više od svega vole da dele lekcije jer je jednakost ono što ih jedino istinski užasava. Stoga je životnost kojom odišu ove kuće putujuće opasno blizu duhovnim odlikama jednog bilborda. Da li je u pitanju šminkanje ništavila (češće) ili generalna sjebanost koja krije nelagodu usled postojanja velikog a nerazvijenog talenta (ređe), ostaje spiritualnim grebatorima ovih španskih zidova da utvrde.



Primetićete apsolutnu neprincipijelnost u njihovim nastojanjima - čas je kul biti obrazovan, čas su škole ispod časti. Ponekad je časno biti siromašan, drugi put bez love mi ne izlazi na oči. Veći su Evropejci nego društvo iz Brisela, ali vole i da stave kamu u usta i skoknu do Ravne Gore. Mrze metal, ali znaš Entombed je super bend, i tako dalje i tako bliže, Rumenko se topi svejedno da l' se liže. Sve mož' da bude ali ne mora da znači, jedino je stepen lične involviranosti konstantan - smoren i večito na distanci, bez želje za ikakvim prožimanjem, za takve je razgovor borba a jedini mogući ishod "trijumf". Čak i ono što se može percipirati kao znanje, ne služi ničemu osim u dekorativne svrhe - to znanje je sterilisano i mrtvo, manjka joj životvorne supstance da bi moglo da oplemeni i/ili inspiriše. Drugim rečima, nije proživljeno, samo sažvakano a bogami često i progutano u komadu (alavost je jedna druga tema o kojoj će možda biti još priče neki drugi put).
Jedan od zajeba socijalnog dnevnog reda sastoji se u tome što on prevashodno služi mentalnom anesteziranju, a nažalost i učinci su mu uglavnom takvi. Osećaj tuposti koji proizvodi buljenje u monitor ili TV prijemnik svima je poznat - mnogima je to i način života. Pozitivistička nakana po kojoj samo ono što se može opaziti vredi pažnje dovedena je do svog apsurdnog vrhunca. Drugim rečima, ono što šljašti ne sija, i obrnuto, a negovana žena ne mora nužno biti lepa, vice versa. Standardizovano "poželjno" se gura i guzi ispred svih čula iz sekunda u sekund, preuzimajući teritorije koje joj ne pripadaju. Tako korisno postaje dobro a imetak jedina sloboda. To sve ne bi bilo moguće da i samo duhovno nije u prošlosti bilo korumpirano i silovano. Ima i danas takvih: eksperata  sa prebivalištem u oblacima mistične izmaglice upućenih u sve koji svoje rečenice završavaju sa "Ma znaš već uostalom šta hoću da kažem!". Ne znam. Možda da pitam nekog alternativca, rokera, upoznatog sa pravim vrednostima? Malo bleja, malo solarijum, mrzim sve te lopove, ali jebiga, od nečeg mora da se živi. Da ne idem sad u širinu sa krhkim & fragilnim, dobroćudnim umEtnicima koji se u deliću sekunde pretvaraju u nemilosrdne predatore kad treba negde uglaviti donji deo leđa, kako bi što više ljudi kvalitetno patilo sa njima. Rekoh već, ta kurtonska uzvišenost nije predmet ovog teksta, hehehe.
Iako se čini da je u ekspertskom načinu gledanja na stvari sve u večitom pokretu reč je o otužnoj statici životnog daha - prva odlika simulacije i jeste u tome da oda dinamički utisak kako bi sve ostalo isto, skamenjeno i "pod kontrolom", što je večiti ideal pandurskog uma. Zato će ekspert opsednut površno statusnim mudro sačekati da vidi u kom pravcu se kreću priče i šta je sada in, kako bi jednog dana osvanuo kao apsolutni sveznalac u toj aktualnoj storiji, večito okružen laskavcima i "istomišljenicima", na bezbednoj razdaljini od opasnog, iako se svaki takav gnuša salonskog ("ne znam" čemu ta mimikrija, ako im ne trebaju ti saloni neka poklone meni jedan). Ne, on nikada ne pokreće pitanja, samo daje već gotove odgovore na njih. Poželjne, razume se. Eksperti su dakle katalizatori & diseminatori svih živih  demagogija, ali nikad nisu na tom nivou razvijene svesti da i sami postanu ideolozi, oni su tumači gazdinih želja, cipelari vladajuće elite. U njima nema reči "ali" ili "sa druge strane", sve je jasno kao dan i bilo kakvo produbljivanje i propitivanje korena ploda za njih je gubljenje vremena, a to je za sve njih jedini luksuz koji sebi ne mogu priuštiti jer neće da ih "starost pita gde im je bila mladost".
Nasdvoje smo pre neko veče u Maksiju prisustvovali veličanstvenoj sceni koja može poslužiti kao antiteza čitavoj ovoj nabacanoj nadri-filosofiji. Mali cvikeraš je sa mamom krenuo u kupovinu i za oko su mu zapali čipsevi i njemu slične grickalice. Bio je uporan u svojoj želji da spusti naduvanu kesu u maminu korpu. Mama je odbacila tu pomisao svaki put. "Suviše je to otrovno da bismo kupovali". Preslatki ćoravko se nije dao, da bi nakon trećeg odbijanja onako vrcavo, više sam za sebe, naglas zapitao: "Zašto je sve što je lepo u stvari loše?"
Popadasmo oboje od smeha i uzesmo jedan čips da se otrujemo. Determinisani ekspertski mozgovi bi u najboljem slučaju odmahnuli rukom i smrtno se uvredili ako bi se dalje insistiralo u bilo kakvoj duhovnoj potrazi, s njima si već stigao na svaku bogovetnu destinaciju na kojoj bi želeo i trebalo da budeš, ako to nije slučaj onda si brate malo lud & budala, a ja sa takvima neću da imam nikakva posla. Samo eksperti sebi daju za pravo da insistiraju, sebi su namenili to mesto u društvu, a oduševljeno društvo ih je opskrbilo svim materijalom potrebnim za vođenje, slušaj!!!...,  jednog do jaja, gotivnog, u fulu, vrh, savršenog života... Ma znaš već šta hoću da ti kažem! Ne znam.

петак, 26. новембар 2010.

Ko zna zašto je to dobro


Ima nekoliko poslovica i narodnih mudrosti koje ne samo da me uvek iznerviraju kada ih čujem, nego mi nije jasno kako su ušle u narod i opstale do danas kao mudrosti, saveti i lepe reči.

-Ko zna zašto je to dobro – ovo sam u poslednje vreme čula mali milion puta, što je samo znak da sam debelo zabrazdila sa svojom kuknjavom, pa da ljudi, ne znajući kako da mi to kažu, nalaze način da me ovim rečima uteše. Drugi smisao ova poslovica, čini mi se, nema i kada god je čujem, zavisno od intonacije kojom je izrečena, osetim kako me odnosi neki ogromni talas beznađa.
  
-U se i u svoje kljuse – omiljena poslovica u mojoj kući, više puta sam je čula u detinjstvu u originalnoj ili nekoj prenesenoj formi. Suština te poslovice mi je gotovo uvek bila gadna, ali moram da priznam da se u životu isplati. Ova izreka spada u red pragmatičnih mudrosti našeg naroda koji je vekovima naučen da prosto gleda svoja posla. Činjenica je da je sve teže proceniti kada nešto jesu tvoja posla, a kada nisu, odnosno kada, ako se povučeš, to što si mislio da nisu tvoja posla počinje da se bavi tobom na jedan skoro đavolski način. Ova poslovica me zapravo nervira zato što tematizuje veliki broj situacija u kojima sam se nalazila i čini mi se da za većinu mogu da kažem da apsolutno nisu bile moja posla. Čim to kažem, znam da jesu bila, dok ona u koja sam se umešala, sigurno nisu, jer je bilo lako umešati se. Dakle, tome nema kraja.

-U se, na se i poda se – ova me izreka nervira jer nije sasvim jasno da li narodni mudrac ovom izrekom savetuje ili kritikuje. Deluje kao da je izrečena od strane nekoga ko bi voleo da može tako da se ponaša, ali pošto ne može, to mu smeta kod drugoga. Nedavno smo nasdvoje gledali onu emisiju u kojoj voditelj okuplja predstavnike dva (do tri) suprotstavljena tabora i u toj emisiji su sedeli mlad, a siromašan student iz unutrašnjosti, jedna mlada „emancipovana“ bogatašica sa Dedinja (sa kučetom) i mladi kulov bogataš. Bolja polovina je ispravno primetila da je problem siromašnog što nastupa iz pozicije nekoga ko bi voleo da je na poziciji svojih protivnika, a ne nekog ko nije minus oni, već neko sasvim drugi.

-Ispod Mire trista vire – kao i prethodna, i ova je izašla na usta nekoga ko je svašta prevalio preko grbače, sam se iskvario i, tako iskvaren i iskusan, odlučio da pooštri kriterijume. Iskustvo i živost koji progovaraju iz ove rečenice pokopani su tim dizanjem u nebo nevinosti kao vrline koja je ok samo dok se ne meša u „svet nas odraslih i zlih“. Da neko mora i treba da obavlja prljava posla, dok ceni neku tupavu nevinost u ćošku sobe kao izvor satisfakcije i vrline uvek mi je delovalo kao nepravedna podela. Tako mu je draga naivnost, glupost iz koje je sam ponikao, ali mu je u isto vreme i sumnjiva jer zna u šta se sam pretvorio. A, ipak mu je zapelo da je ceni.

-Ako ne platiš na mostu, platićeš na ćupriji – nije sporno ukazivanje na pravdu koja će skoliti krivca kad god i gde god, već način na koji je, sa nekom tugom, izrečeno to da će te kad tad, koja god šuša uhvatiti. Fatalizam iz ove izreke ukazuje pre na to što ćeš, obrni okreni, ostati kratak, dok je manje bitno za šta, kome i zbog čega. Prognoza propasti van svakog razloga i bilo kakve svesti o njemu.

-Gde koga svrbi, onde se i češe – skroz tačno, ali opet sadrži tu dozu prekora, kao da narodni izrekivač ne sme da se izrazi do kraja. Kao da mu smeta što se svako češe za sebe, iako se i on sam češe gde njega svrbi.

-Jedna lasta ne čini proleće –sasvim lepo zvuči, ali je, po mojoj proceni, sasvim netačna. A, to je lepo pokazla i „Ženidba vrapca podunavca“.

-Lepa reč gvozdena vrata otvara – nedavno se pojavila u jednoj reklami (čini mi se za Sajam knjiga ili nešto slično, za neku kulturnu instituciju, projekat). Ova poslovica je sasvim na mestu, ali je toliko puta zloupotrebljavana što u govoru, što u kampanjama da mi se sasvim ogadila (da ne pominjem onu "Nije teško biti fini" slinavu reklamu u kojoj je nastupila svaka kulturna šuša što joj finoća inače izlazi na uši). Lepa reč danas, u pisanju tekstova, može da označi i neku direktnu reč, psovku, nešto čime se može privući pažnja čitaoca, pa je, u tom smislu, postala i sasvim besmislena.

-Mlado se drvo savija i Na mlađima svet ostaje – dve, tematski bliske izreke, u isto vreme hvale mladost kao neku snagu, nadu i život, i opterećuju je zahtevima, nasleđenim teretom i nedovršenim zadacima. U poslednje vreme, mladost je fetišizovana i relativizovana – prvo tako što se svi trude da izgledaju, ponašaju se i govore kao da su mnogo mlađi nego što jesu, a drugo tako što se insistira na mladosti duha a ne tela (koje se usput batrga da postigne taj tempo, iako mu se tvrdi da ne mora da se trudi). I ove dve izreke ukazuju na tu vrstu šizofrenije – budi mlad al se i iscimaj da tu mladost iskoristiš u dobre svrhe.
  
-Prazna vreća uspravno ne može da stoji – istina, ali ne i kada je izgovara Božidar Đelić.

-Svaka ptica svome jatu leti – prirodno, pošto jedna lasta ne čini proleće.

-S kim si onakav si – e baš vala. Pošto su danas svi sa svima ako im to treba, takođe gubi smisao kao neki orijentir. Bolje je ne činiti proleće.


Izreke koje volim:

-Gde si bio? Nigde. Šta si radio? Ništa. – apsolutno omiljena narodna izreka, zapravo više opis za većinu društveno-poslovnih situacija. Poziva na presabiranje, ali bez pompe i suvišnih nadanja. Kao kad se pusti voda, a onda ode na dobar počinak pre narednog jutra.

-Bez muke nema nauke – pošteno.

-Mnogo babica, kilava deca – ovo je jedna od retkih poslovica koja je, bez ostatka, tačna u svim situacijama kada treba nešto učiniti, a da za to treba da se organizuje više ljudi. Uvek neko zakera, i nikada ništa ne ispadne.

-Više um zamisli nego more ponese – za razliku od lepe reči koja gvozdena vrata otvara, koja ide kao kiša oko Kragujevca, ova ima bajkovitu poštedu.

-Celom svetu ni Bog nije ugodio – ovo stalno treba imati na umu, posebno danas, kada se upravo to stalno pokušava.

-Teško nogama pod ludom glavom – nema posebnog razloga što volim ovu poslovicu, izuzev što se o nogama priča kao o nekom samosvojnom delu tela što mi je baš simpatično. Recimo, u jednoj knjizi sam našla (mislim da su bila Van Gogova pisma bratu) da on bratu savetuje da se uzda u noge, jer čak i kada glava ne zna put, noge znaju. To mu dođe kao slava neke intuicije, ali u suštini je to pridavanje časti inerciji života koja se uglavnom potcenjuje, a u većini slučajeva spašava glavu i stvara taj osećaj da si živ i da neki centar života u tebi radi čak i kada misliš da si se sasvim odjavio.
   
-Kad ustane kuka i motika – koliko god zloupotrebljavana, ova izreka nikada nije izgubila svoj naboj, možda zato što je akademske novinare uglavnom sramota da je koriste.

петак, 19. новембар 2010.

Mi svi ovde čekamo

U čekaonici kod lekara, nas desetak dobro organizovanih. Naime, doktorka ne uzima knjižice i ne proziva, nego, kako ko dođe, taj se raspita ko je poslednji, a potom tog prati pogledom i, kako se ovaj pomera ka vratima, tako i on menja poziciju. Ostalima, koji dolaze posle njega, on ili dvoje pre njega koji se osećaju pri kraju repa objasne pravila, ili se izdvoji jedan u grupi koji svakome objašnjava, čak i ako ovaj ne pita. Pa se tako pravi red nalik onim u privremenim, vanrednim stanjima. Ipak, u vazduhu tinja neka napetost. Kako neko novi dođe, svi ga nestrpljivo gledamo, iščekujući da ovaj upita za pravila, jer ako ih ne zna, mogao bi ući preko reda, napraviti zastoj suvišnim pitanjima u nepovoljnom trenutku (posebno, kada se vrata ordinacije otvore i kada sledeći samo glatko treba da uđe, neobavešteni bi mogao hrupiti na vrata, krenuti da propituje doktorku i zadržava je, ili tvrditi da je tu samo zbog nekih papira, a to nikome od nas ne treba).
Kada je plavuša koja je bila pre mene, pa samim tim, tokom sat vremena, bila neka vrsta mog nadzornika, anđela čuvara i vodiča, izašla iz ordinacije, odobravajuće mi klimnuvši da sada, kada je ona završila, mogu ja da uđem, iza mene je zakreštala ta gospođa koju sam dobro videla kada je stigla (treća nakon mene), otvorila knjigu i sela tačno do mene (kasnije se premestila, iz nepoznatog razloga, na klupu preko puta). Rekla je uvređeno: “Devojko, mi svi ovde čekamo!”.
Na to je nastupio tajac dok čovek (drugi posle mene, koji nas je inače sve nervirao jer je odbijao da sedne, budući da ima još da čeka, nego je sve vreme stajao blizu vrata na šta imaju privilegiju samo oni čiji prethodnik uđe u ordinaciju), nije rekao gospođi da sam ja stigla pre nje, uostalom i pre njega, samo sam sedela tamo (pokazao je tačno mesto). Dok je gospođa dolazila sebi, ja sam se, gotovo uvređeno, uputila u ordinaciju i zalupila vratima.
Kada sam izašla, gospođa je sedela na ivici klupe, okružena sa dve devojke koje su delovale kao da su je pre toga savetovale ili tešile zbog greške koju je napravila, jer nije znala, jer se nije raspitala, ni dobro pogledala oko sebe. Mir u plemenu je zavladao i neka vrsta olakšanja, što ipak niko nije ušao preko reda, nego se eto pokazala neka ljudska greška - svi su bili nekako tužni zbog te neprijatnosti. Ja sam produžila ka vratima, na šta je žena iskoračila sa klupe, skoro padajući i promuklo rekla: “Devojko! Ja se vama izvinjavam”. Ostali su je odobravajuće i saučesnički gledali. Sve je poprimilo ton neke tragedije, velikog patosa. I ta tišina koju često čujemo kada se nađemo u redovima, gužvama i generalno sastajalištima oko traka, šaltera i vrata gde su ljudi primorani da provedu po sat dva zajedno. Tišina koja nastane kada neko iz te gungule poviče: “Ma, ljudi smo!” Iskreno ganuti, ljudi su spremni da se na tim mestima raskrave, razmene po neku reč uzajamnog saučešća, zbunjenosti i svi izgledaju kao deca i jedni drugima upućuju te poglede, željni da vide da su i drugi tu jer moraju, a ne što vole ili što im je lakše: eto, vidite na šta smo primorani i šta jedni drugima radimo. A, meni tada bude sve to još nekako gadnije. Taj trenutak kad se sva napetost i strah za svoj red, zdravlje i svoje pravo izlije u sažaljenje nad svima nama i nad samim sobom. Kao u onim filmovima tipa Magnolija ili Američka lepota kada svi imaju taj kontemplativni trenutak, tobož ceo saobraćaj stane da nas pusti da vidimo gde smo to pogrešili i kolko smo skrhani, a kamera skakuće sa lica belca, crnca, siromaha, bogatog i deteta jednako blagoslovenih žabama, kesama što lete na vetru ili nekim drugim apokaliptičnim puvanjkom.
Jedini zaključak je da treba uvesti brojeve, apsolutno se ne razboljevati, ne strahovati za svoje zdravlje i zabraniti ljudima da se, tako rastrojeni, okupljaju u istim prostorijama. Jer, čim im neko kaže da su zdravi i da potvrdu o tome, oni, ko i ja tog dana, izađu napolje i nastave sve po starom.

четвртак, 18. новембар 2010.

Ko si ti da meni...

Od kada je na internet portalima uvedena opcija ostavljanja komentara na napisano, ispravljena je viševekovna nepravda po kojoj samo jedni pišu, a drugi čitaju i, samim tim, gutaju raznorazne nepravde, neistine i gluposti. Uostalom, i tuđa mišljenja. Što je, pokazalo se, velika nepravda.
Iako je svakom tekstopiscu milo da u komentarima na svoj tekst pročita kako je nešto dobro ocenio, taj mora da shvati da je jednostavno, u nekim situacijama, i pogrešio. Zapravo, malo preterao. Tačnije, nalupetao se. Na kraju krajeva, ko je taj uopšte da piše kada je nepozvan, neuk, nepismen, nekompetentan, nenagledan, nenačitan, nenaslušan, totalno nepristao i pristrasan.. Ama, potpuni idiot. Iz komentara se da naslutiti da u našem gradu žive uglavnom neiskorišćeni potencijali – neotkrivene sive eminencije sa bogatom prošlošću provedenom po klubovima, koncertima, putovanjima, sa velikim porodičnim, životnim i umetničkim iskustvom, samo odviše umorni da bi se probijali, prepucavali, uvlačili, dokazivali, potpisivali. Da, oni su ta manjina koja deli većinsko mišljenje da su prave vrednosti izgubljene, zapostavljene, previđene, da je sve izrečeno daleko komplikovanije nego što u suštini jeste, te da se pukim rečima napada na njihove doživljaje, vređa njihova uspomena, atakuje na njihov organski i estetski sustav i u svakom smislu prodire u njihov sveprožimajući vidokrug. Takoreći, kada bi oni bili u stanju da satave više od tri zagonetne, besne, osvetničke rečenice, isto što kao kada bi pisac teksta bio u stanju da napravi film po kojem pljuje, album koji sahranjuje, žurku i ljude po kojima sere, onda bi ovaj svet bio bolje mesto. Takođe, kada bi svi samo doživljavali, a niko ne bi otvarao usta da ispovrati ostatke nesažvakane mase, nedoumice ili neke sitne nervoze, svet bi bio sasvim savršen.
Onda se dolazi na dilemu: treba li uopšte pisati o nečemu što ti se ne sviđa, što ti je odvratno ili sasvim malo sumnjivo ili se treba zadržati na pohvalama i podršci stvarima za koje si sigran da ti jačaju imunitet i čine te boljom osobom? Kada već ima toliko muzike, filmova, klubova, koncerata, lepog sveta, treba li uopšte trošiti reči i energiju na nešto što ti zastane u grlu ili te samo u prolazu neprijatno zapahne? Pogotovu, kada se uglavnom, čak i u tim situacijama, ispostavi da je tamo neki lep i dobar svet po kojem ti iz čistog hira prosipaš žuč? Obrni, okreni, svuda je neki lep svet i jedino čemu se možeš nadati je da u neku privatnu čet prostoriju ne baneš nepoznat, nepozvan, niotkuda.
Dalje se nižu sumnje, i ako činiš takvu vrstu negativne kritike, šta ti time zapravo postižeš? Uvek će se naći neko ko će da te pita šta si ti koji moj uradio da kenjaš drugome ko vredno ili ipak nešto radi, te šta te koji moj boli uvo što nešto ne valja kada ima toliko puno stvari nad kojima možeš da se izvališ ko onaj bik u crtaću što miriše cveće? Kritičar je, samim tim, iz više razloga, postao suvišan. Jer selektor je potrebniji od kritičara koji je skoro uvek samozvan. Selektor je ipak blagi saobraćajni policajac koji ne piše kazne, ne udara pendrekom, nego blago, u belim rukavicama preusmerava kola ka manje zagušenim ulicama. On bira lepe stvari, preporučuje ih, bez buke i navalencije. On je prijatelj vaše dece i vas, ne uznemirava nikoga čak ni kada na ulicama zavlada toliki krkljanac da niko više ne zna kuda je pošao. Jer, ako se malo glasnije javi, vama proradi žuč: šta se ovaj kurobeca, kad se ja zauzdavam, preusmeravam energiju na ono što volim, skromno živim i skromno se hranim? A, ovaj zinuo pa kenja li kenja. Sa druge strane, on je nepotreban i zato što je internet omogućio baš svakome da na ovaj ili onaj način, u par reči ili na par strana ispiše svoje mišljenje, bez da iza njega stoji ikakvo uredništvo, famozna urednička politika i slične selekcije koje biraju glasnogovornike i određuju ko je kompetentan da govori.
Iz većine komentara na potpisane tekstove zapravo progovara bes na selekciju koja nekima omogućava da se, pro forme, oglase na jedan zvaničniji način, da se nazovu kritičarima. Komentatori retko ulaze u raspravu sa tekstopiscem, sa njegovim stavovima. Oni, svojim pristupom koji ne bira sredstva, teže da ga dibidus diskredituju i da obesmisle njegovu poziciju odabranog govornika.
Tu i tamo se desi da se neki anonimni komentator proslavi svojim visprenim opservacijama, ali u većini slučajeva dolazi do graje koja pokušava da nadvlada i poništi bilo koji izdvojeni glas. To je ok.
Ono što ne valja u ovoj kakofoniji je činjenica da većina komentatora gubi svaku volju da išta kaže i napiše ukoliko ne postoji neki prethodno napisan tekst, neko već izrečeno mišljenje. Kad nema reakcija, njihova pluća se ispumpaju čim im se ponudi prazan prostor. Oni postoje samo spram tuđih žvrljotina. U suprotnom, oni su ili nemi fanovi koji nisu u stanju da porode svoje oduševljenje, već nad njim drkaju, niti da ispolje svoje negodovanje, izuzev kroz mržnju i odbacivanje.
Na kraju sve ispada odraz velikog neuspeha: stvari se gledaju, čitaju i slušaju da bi o njima moglo da se raspravlja. Al pod uslovom da neka budala prva pusti jezičinu, da bi drugi u nju mogli da zariju zube i kažu kako su ranjeni, oh, veoma popišani.

петак, 5. новембар 2010.

Zanimanje, hobi, interesovanje, strast, ljubav


Ili nekim drugim redom. Na ovoj se lestvici naklonosti dosta toga istumbalo, pa se nemojte začuditi (ili tražiti logiku) kada se neko toliko profesionalno odnosi prema hobiju da za isti počne da propisuje pravila, zahteva nagrade, svoja prava, a amaterski prema poslu tražeći pritom zahvalnost što je u profesionalnim vodama sačuvao naivnost deteta (ili obratno, trpeći kritiku što se prodao/oguglao/odglumio strast, entuzijazam ili neku drugu fazu erekcije u svom poslu), hobiste, zahtevajući slobodu stvaraoca, autora, duše na ispaši. U vezi s tim, nema čuđenja ni kada neko radi jedno, a iščekuje ili želi nešto drugo pritom očajnički ne želeći t što želi, nego to željenje pretvarajući u hobi, profesiju ili neku drugu erekciju u slobodnom vremenu. Naposletku se dođe do toga da ljudi, jedni drugima, na smenu draškaju jajca iz hobija ili iz profesionalnih razloga. I ništa od svega ne bi bilo loše da se, pri tom karnevalu profesionalno hobistički nastrojenih slobodnih duša ne insistira na redu, logici, priznanju, časti.
Ako knjige ne lažu, ovi su segmenti ljudskih zglavkara nekada bili tako sređeni, kao da je svaki čovek imao po jednog štimera emocija i prioriteta da ga prodžara svaki put kad se zagrcne i iskašlje svoje rođeno srce. I onda dođu žene i plaču što se ova u mideru rastala od onog s puškom, jer smo kao svi ljudi od strasti, želja i lomova sazdani i vređa nas to poštovanje reda. A, u stvari, da se ne lažemo, da takvog zavođenja reda nije bilo, većina nas ne da ne bi danas postojala, nego ne bi znala gde mu je dupe a gde noga. I čemu to prenemaganje više, kad većina stvorova, preko nereda, uvek teži redu. Niko, baš niko, ne želi haos i ludilo od mozga ni u svojoj ni u tuđoj glavi. Ako se igde i nazre takva sluzava stvar, čovek teži da je osmisli, iz nje izvuče neku poentu, zaključak za buduća pokolenja. Niko ne želi da prisustvuje ludilu i neredu a da ne zna čemu sve to. I čak i ako želi, nekako mu dođe nepošteno da taj neko drugi prosipa svu svoju žuč, a da se on sam štekuje, ako ne na žuči, ono na mudrim rečima što se ovaj prvi kurobeca.
Nedavno smo na TV-u nabasali na neku baku pedagoga, slobodnog strelca (kako je rekla, a tako je i delovala, ona je neki drumski psiholog koji dolazi gde god ga pozovu po regionu da leči probleme porodica) koja je samouvereno iznosila neke konstatacije, tipa današnja logika po kojoj se na porodicu atakuje sa lupom da se pronađe nasilnik, žigoše muškarca, i tako ojađenog zbog napuštanja tradicionalnog univerzuma, iako su deca jednako ili tu negde nasilna, a žene kompletno sluđene modernim priručnicima za odgoj dece. I eto nam svađa, maltretiranja, razvoda brakova i nezasite dece, spremne da odu na svaku rođendansku zabavu dok im se glave ne pretvore u džuboks mašine, kićanke i jeftine kolače. Iako su njene teze bile zanimljive, čak skroz logične, mene je najviše fascinirala njena samouverenost. Zapravo, deluje nemoguće da čovek danas išta može da potvrdi i ostane živ. Ili može, al onda mora da napravi opak performans da druge ubedi u svoju samouverenost. Šta god da je pričala, onako nagnuta ka mladoj i neiskusnoj voditeljki koja je uporno suflirala navodeći vodu na bakicinu stranu tako da je delovalo da joj, ko jedna u buljuku voditeljki – uspavanih lepotica, nabodena na vreteno, priključena na gosta ko na vreću s transfuzijom, pridržava neki kotur dok ova čvrsto uvezuje klupko reda i smisla, mene je najviše fascinirala njena žučna uverenost da zna o čemu je tu reč. To što je svaku rečenicu izgovorila kao da zna šta govori i iza toga sasvim stoji. Stvari izgledaju i ovako i onako i bože me sakloni ako ih treba definisati i okrenuti u nekom produktivnom smeru, a ta je bakica na sve imala odgovor.
Omiljena stavka većine novijih stručnjaka je da ne žele da reše, nego da lociraju vaš problem. Šta ste zapeli da vam je loše, da vam je muka, pa bi svako malo da vam se provetri prostorija i pročisti krv. Ne znate vi u stvari šta je vaš problem. Odložite vi te muke za posle, da prvo vidite koji vas đavo muči. Molim lepo, to što se vi ubijate da nađete rešenje zaista je besmislena rabota, vi ni ne znate gde đavo čuči. On ne da nije tu gde ste vi zapeli da vas boli. I molim lepo, niste vi nesrećni nego glupi, dezorijentisani. Pustite tu nogu, il to srce, bol je negde drugde, problema nema, problem ste sami stvorili, ili ste vi problem. Kompikovanim jezikom, na svaki vapaj, odgovara vam se da stisnete zube, upoznate sebe, prevaziđete, pregrizete, presvisnete. Čini se da nikada u istoriji nije bilo toliko budista kao sada. U vreme saobraćaja, brze hrane i razvoda brakova, svi se ubiše da dokažu svoju ravnotežu, prioritete, integritete i ostale strine i tete. To mu dođe, preko hobija, ljubavi, interesovanja i ostalih zglavaka, najvažniji prioritet. Sve što ne umete da objasnite i sredite, ne postoji. Sve što ne umete da odbranite od vukova samouverenosti bacite u klozetsku šolju. Eto, nek bude tako kako kažu.

четвртак, 21. октобар 2010.

Jel šivena?

Poput onih keva koje na pijaci vidite da nose Iron Maiden majicu, koju je njihov sin odbacio u osmom osnovne, a one u tome vide samo odevni predmet koji ima dva rukava i okovratnik i može da se nosi. E, tako je Džoni došao u maskirnoj, indigo plavoj jakni sa oznakama MUP-a na naramenicama, da popravi sijalicu. Osmeh je otkrio rupice umesto zuba i rekao je: „Topla je“, zatim ju je skinuo, zasukao rukave svoje uredne košulje i zašao u mrak kupatila vadeći iz zadnjeg džepa svoj alat.
Kao niko drugi, Džoni me fascinira umećem da usred velikih, zaista nerešivih problema koji oko njegovog života kopaju raku, dovoljno duboku da polegne trojicu jačih od Džonija, i da ga svrstaju na platni spisak idealnih žrtava za vreme tranzicije, umećem da se, usred velikih, nerešivih problema, fokusira na neki mali probelm i oko njega podigne topao zid razumevanja i snage. Posle ga častite rakijicu, on uredno nazuje cipele i krene svojim putem.
Više puta, nasleđivanje stvari u našoj kući išlo je nekim čudnim tokom. Tata je od mene nasledio stari bicikl, onda kada smo svi mislili da sam ga prerasla, a da je on previše ogrizao u nikotin i alkohol da bi ikud vozio, te da od samog bajsa nema ni po jada. Čak je i lopov iz podruma izvukao novi, a stari, iako dostupan, ostavio kao kusur. Zatim torbicu, koju je prvobitno on odbacio jer je na njoj pisalo: Pribor za zaštitu građana. Ne samo da je nasledio moju, kad mi više nije bilo kul da s njom paradiram po ulicama, nego je preko firme tražio da mu obezbede istu, ali novu, sa sve pravim  priborom za zaštitu građana. Sad je gas maska kod mene, a Džoni je nosio torbicu sve dok mama nije napravila scenu i, sa sestrom u delegaciji, da se ne bruka sa tim kretenskim torbuljakom, kupila mu pravu mušku pederušu! Koju Džoni uredno nosi preko MUP jakne. 
Ok, mama je potom, i u najvećim brigama, po kući nosila New Kids on the Block majicu, pa me, dugo pošto sam prestala da se ložim na sve članove tog sastava, hvatala muka od namigivanja onog plavušana koji je svima bio najlepši i koji se bogato napario krompirićima što ih je mama pravila nedeljom za ručak i iznabadao na špric za tulumbe.
Tatin studentski kaputić ipak je bio večita tema za prepirku. Pošto je mama alergična na stare i ofucane stvari, oduvek je u meni ohrabrivala grandžerski ukus – nove novcijate, ali prevelike košulje što su se prodavale na Bulevaru tokom 90-ih, prevelike pantalone koje nemaš gde da probaš, al ih kupiš jer ti deluju kul i Nike duksevi koji i dan danji štite, neizrutaveli, od najgore zime. Mama je zauzela grandžersku poziciju, samo da kontrira mojoj pasiji preturanja po tatinoj odeći iz studentskih dana. Pošto sam se hvatala za tatine izlizane farmerke, a posebno za crni kaputić sa špic kragnom koji se bio usijao u laktovima i isparao oko džepova, mama je činila sve da me obuče u odeću mog vremena i nabavi mi, kako ume, preko tezgi, odeću repera-grandžera. Tako je i ostalo, dok je Džoni oduvek gajio poštovanje za stare stvari i odobravao pankersku žicu u meni, mama se zalagala za disko, grandž i dizel, dakle da pripadnem svojoj generaciji. Šta god to bilo i ako može da se nabavi. I svaki put, sad mi se čini iz ove pozicije, mama je u tome bila autentičnija od Kobejna.
Džoni je tu ipak drugačiji, pa tako voli da ja otkrijem nešto njegovo od stvari, pa ga on ponovo otkrije preko mene i još se iscima da ga pronađe u nekoj boljoj, novijoj varijanti i donese kao svoj prilog životu. Džoni je tu dakle bio pank.
Ranije, kada bismo išli na selo, postojala je ta tanka linija, recimo negde oko Lajkovca, kada se pređe u „ma ko te pita“ zonu, kada se izuvaju cipele što ih nosiš u školu i nazuvaju one za štrapac. Potpuno suprotno jadikovkama socrealističkih pisaca koji imaju običaj da kukaju nad krivim vratovima svojih staramajki i ćalaca dok ovi odvajaju od usta da ih iškoluju i uguraju u zgrade što prave senku njihovim sopstvenim životima, da im kupe nove cipele, nakon Lajkovca je meni srce bilo puno, jer samo otpustiš kajiš!
Pa, tek kad se dođe u kuću, a ono te začas obuku: evo ti ove ujakove čizme da se ne blatiš, i ovaj dedin prsluk i preko njega gunj, i kapa dedina, nego čija! I ako je velika, da pokrije uši i vrat i da je ima za prevoj oko uva.
A, ti, onako opremljen, osetiš kako se ispred tebe razgrće neka prepreka. Ništa na tebi nije tvoje, niti si time obavezan, a dobro ti je! Uniformisan si za život i ni za koji drugi đavo.
Nazad pod sijalicu, kad vidim Džonija u MUP jakni, isprva pomislim da je pobrkao lončiće, da treba nešto da mu se objasni, a onda se setim da je Džoni najveći panker kojeg poznajem. On, kada uzme martinku u ruku, ne vidi da sam je kupila da se osećam važna, da se osetim ko muško, već, odmeravajući, pita: „Jel šivena?“ 


четвртак, 14. октобар 2010.

Đenova je antraks

Dve neprospavane noći nakon predstave za masu u Đenovi, nužno je što hladnije glave  i vazda vrelog srca rekapitulirati sve šta se dogodilo na lokalnom stadionu Luiđi Feraris. Kao neko ko četvrt veka posmatra fudbal, odmah da kažem da mi je sve viđeno, poput džukca na povocu cimalo na slabo režiranu pozorišnu predstavu koja bi trebalo da "pošalje poruku" (neverovatno iritantan izraz) na više adresa. Pa hajde (omiljena poštapalica Zorana Đinđića) da probamo da malo izigravamo poštara koji će na ovaj medijski događaj baciti što više svetla. Naravno, pošto je ova priča katapultirala trilion teorija zavere, a ja ih većinu s pažnjom iščitao, ubedljiviji argumenti, ali i saznanja iz prve ruke će biti u istoj torbi. Penzija nema, ali biće.
Problem je odakle krenuti, pošto čitava priča ima više dimenzija. Nesumnjivo da je ovo priča koja bi medijskim očima trebalo da se posmatra u paru sa događanjima od nedelje, kao drugo poluvreme huliganskog pira. U realnosti, to baš i nije tačno, pošto je ekipa navijača Crvene Zvezde koja sebe zove Ultra Boys (i čiji vođa nije polu-nindža-polu-kromvelovski dželat dizajniran po rukopisu "politički osvešćenih" holivudskih scenarista) krenula u Đenovu u nedelju ujutro, pa pošto nije moguće biti na dva mesta u isto vreme (mada su nas jedno vreme, u slučaju Arnerić, ubeđivali da je i to demokratski ostvarljivo), znači da je ova grupa bila u  autobusu koji je jezdio ka Uniji, dok je Beograd plaćao cenu još jednog nužnog civilizovanja. Upućeniji navijači kažu da se znalo da će meč biti prekinut, svojevrsna predigra mogla se čuti  sa tribina već na istorijskoj blamaži protiv Estonije kada su navijači dva najveća kluba više vremena provodili u međusobnom prozivanju nego što su navijali za svoju reprezentaciju. Meridian kladionica je blokirala mogućnost klađenja na tzv. specijalni događaj da će utakmica biti prekinuta, neki ljudi su komentarima sugerisali državnoj televiziji da ne otkupljuje prenos jer su znali više od nas, a predsednik saveza Karadžić je "upozoravao" da je moguć baš ovakav scenario.
A upravo je predsednik saveza jedan od mogućih čvorova čitave predstave, ako se zna da je u pitanju nekadašnji predsednik Partizana kojeg navijači Crvene Zvezde (pa čak i većina Grobara) ne može da smisli zbog načina na koji "stoluje" "srpskom kućom fudbala" (izraz potplaćenih šlihtara koje jedu iz ruku svojih poganih gazda a nazivaju se sportskim novinarima). Predsednik Crvene Zvezde Lukić, nekada prvi poznatiji dečko Cece Veličković, bivši solidan fudbaler i tip u najmanju ruku čudnog ponašanja i sa sumnjivim poslovnim kontaktima (da nije, ne bi bio tu gde jeste), već je upadao u klinč sa "partizanskim fudbalskim kadrovima", pa se ovo može tumačiti i kao podizanje uloga u borbi za prevlast u srpskom fudbalu. Ko to ostvari, baš kao u svakoj kocki sa visokim ulozima, nosi sve. Tako srpska reprezentacija postaje kolateralna šteta u čitavoj igri moći, koja  nikako ne bi mogla da bude sprovedena u delo (Lukić i Karadžić su obojica, recimo to pošteno, palanački kalibar za takve zahvate) da nema i drugih zainteresovanih strana. Karadžiću čitava priča neobično odgovara, jer on više nije toliko zastupljena medijska tema kao što je bio u sapunici sa prethodnim selektorom Radomirom Antićem. Sada su to huligani, vandali, teroristi, zla stoka, samo prenosim neke upečatljivije etikete na koje sam naletao ovih dana.
Naravno, sve ovo ne bi ni u ludilu moglo da se desi bez aminovanja tzv. države. Fudbal je uvek bio neobično vezan za državna pitanja, kao najefektniji sedativ u lečenju naroda od prevelike radoznalosti. Pošto je moć ove igre dobro poznata, ona je i u prošlosti bila sredstvo plaćanja. Te priče su u domenu mitova, ali pošto smo već na terenu teorija zavere, pominjemo ih kao relevatne. Tako je pre četrdesetak godina Zvezda u polufinalu Kupa šampiona izgubila revanš u Atini od Panatinaikosa 3-0 iako je prvi meč lagano dobila sa 4-1. Razne priče kruže, kao ona da su igrači bili trovani ali  šuška se i da je lično drug Stari fingirao ovakav ishod kako bi dobio neke beneficije sa grčkim partnerima (a tada je tamo na vlasti čini mi se bila vojna hunta) oko luke u Solunu. Dvadesetak godina kasnije, Partizan je igrao meč sa Romom, prvi, koji je pratila ludnica u odnosu na koju je Đenova mala simpatična beba (požar usled paljenja strunjače za skokove s motkom, kovanica u glavu Đaninija koji je izvodio korner na strani gde su bili navijači, tendenciozno suđenje čini mi se mađarskog arbitra) je dobio sa 4-2, a drugi neočekivano lako izgubio sa 2-0. Sredinom devedesetih je bio štampan feljton u novinama o tome da su čelnici Partizana dobili dosta dolara za taj meč,  meni je ostalo urezano u sećanje da se golman Omerović nije ni pomerio prilikom izvođenja najstrože kazne.  Nedavno je i Zvezdin golman Stevan Stojanović ispričao najtiražnijem režimskom tabloidu da mu je pred finale sa Olimpikom nuđen novac u društvu nekih stranih "poslovnih ljudi" u jednom beogradskom hotelu, ali da ga je on odbio i tako je mogla da bude ispisana najlepša stranica srpskog fudbala.
Dakle, sve ovo pišem kako bih reč "nameštaljka" situirao u prijatan fudbalski ambijent. Koristeći vrlo zgodnu analogiju, nameće mi se zaključak da je Đenova za Srbiju 2010, isto što je bio i antraks devet godina ranije za Imperiju. Katalizator utiska, pojačivač ukusa, prirepak glavnom događaju - ako zatvorimo oči i maštovito zamislimo da su kule bliznakinje gajile seksualnu sklonost jedna prema drugoj biće nam lakše da svarimo briljantnu elaboraciju Mr. Lifa na ovu temu. Treba što pre posejati klicu straha u duše gladnih, rasplakati ih onako iz dna duše pa im pružiti maramicu u vidu Dačićevih elokventnih policajaca u koje se "pošten" narod ponovo zaljubio. Dežurnim narikačama sva ta uveravanja neće biti dovoljna da opljunu još koju masnu na račun tih kreatura od ljudi koji "kvare" idličnu večeru kod Hilarija, ne dajući ni čas predaha u ovoj izgleda beskrajnoj sapunici kojom godinama, nakon decenije izdajnika i patriota, defiluju razne Legije, Karići, Šarići i njima slične groteskne alternative koja zapravo ne postoji ali se kao takva predstavlja da bi se pojačala živopisnost jedinih favorita. Iz tog miljea Kasandrinog mosta u kome su uključene sve kamere, baš zato što se ništa bitno osim promocija budalaštine tamo ne zbiva, ponekad se u kritičnim trenucima poput ovog može avanzovati u samu žižu ispravnosti, ako se kao pojedine samozvane folk-dive latite pera i napišete onako iz stomaka neku u slavu civilizacijskih vrednosti koje su kumovale porađanju baš takvih pojava poput nje, sa hipokrizijom u džeksonovskom ključu kao najjačim efektom u pogledu ishoda. Dalje se zna, klinci ubilačkog pogleda će od sada biti maltretirani i zbog navijačkog šala, a bliži se zima koja će biti prebrođena starim dobrim vaspitno-popravnim merama, kad se bre znao red, a bolje da  nas kradu i lažu uglađeni, fotogenični i lepo odeveni primerci (malo)građanstva nego tamo neki istetovirani šljakeri iz Donje Pripizdine, kako već sveta pravila imidža i neupitni kanoni rejtinga nalažu - ćut'! Nije bitno kako je, bitno je kako izgleda!
Naši nesuđeni protivnici u utorak su odavno uhodani u tim zavrzlamama. Njihovim fudbalom drmaju, vedre i oblače napirlitani "poslovni ljudi", dok tri četvrtine stanovništva ostaje zatucano zakucana za San Remo i Colpo Grosso video-radove, dajući lokalnom Mega Miškoviću (koji je ujedno i predsednik Vlade, još jedna uočljiva transparentnost) veći deo svoje zarade. U situaciji kada je posle blamaže na Svetskom prvenstvu, četvorostruki šampion sveta doživeo da igra 100 minuta sa Severnim Ircima i da ne može za sve to vreme da im utera gol (a pritom sudija domaćinu ne svira čist penal, zbog čega ga niko od Severnjaka nije pozdravio na kraju utakmice), srpski dar će dobro doći u procesu konsolidacije poljuljanih prilika, i sve će biti romantično uz nežni sjaj baklji i čangrljavi zveket nestašnog alata. Nema veze što su pale samo dve baklje u teren (u trećoj italijanskoj ligi ih padne više po meču), niko ne zna kako su klješta i ostale priručnosti završili u rukama "podivljalih" "serbi tifosi" ako su domaćim navijačima oduzimani šalovi dva gradska prvoligaša zbog mogućih tenzija, jasno je da su tri boda već osvojena bez borbe i da je ekipa koja je ionako morala ovako ili onako da se nađe na kontinentalnoj završnici završila posao bez mnogo prolivenog znoja. Još uvek se nagađa kakva će kazna stići iz UEFA (još jednog legla tzv. legalizovanog kriminala), ali nema sumnje da će biti drakonska. 3:0 za domaćina niko više ni ne dovodi u pitanje, bagra će morati i da se iskešira, razočarani optimisti tvrde da će biti i nekoliko mečeva bez prisustva publike pride, pesimisti sa pravedničkim gađenjem prema majci Srbiji na usnama dozivaju diskvalifikaciju iz ne samo ovih kvalifikacija već i novo uvođenje tek ukinutih viza, jedinom ispunjenom obećanju trenutne, slatkorečivo jezive garniture. Prosto da čovek od svog tog pljuskanja 'ladnom vodom pomisli da je u Đenovi u utorak uveče održana neka nova Vartolomejska noć ili kakva druga civilizovana svetkovina iz svetle istorije "evropske porodice naroda" (familija mu tu dođe kao mnogo tačniji izraz).
Iako su pred nama naizgled mnogi znakovi pitanja, mašina je uključena , i čim napumpa dovoljno vode, bega na centrifugu. Uz neizbežno odsustvo bilo kakve samokritike, demonstraciju sveznanja i tunjava ograđivanja , osudu i veliko žaljenje u saopštenjima formatiranim po kičastim pravilima izrade nakićenih pozivnica za venčanja, kreće novo ispiranje mozgova dubinskim analizama, profilima, biografijama, neupitnim vrednostima, raspravama, kampanjama i sličnim "valja se" poželjnostima koje sa sobom donose poznati "jasno kao dan" zapah truleži leševa nevinih civila iz Račka, blaziranu, s noge na nogu klac-klac mrtvačku kulturu krupnog kapitala u sterilnim rukavicama iventova, hepi aura i tome sličnih akcija kreativnog zamaha i lude atmosfere, još sisatih pevaljki, još briga zapakovanih u providne najlon kese veselja. Veni, vidi, vomui.

недеља, 10. октобар 2010.

Vatra i dim


U jednom delu fantastične Travničke hronike, briljantnog unutrašnjeg uvida u spoljni pogled na ove prostore (famozno i izlizano "slanje slike u svet"), Ivo Andrić (baš danas rođen pre 118 godina) opisuje fenomen "tutnjanja čaršije". U njemu se dugo nakupljana energija iz ko zna kog razloga prelije na gradske ulice i u rušilačkom amoku razbija sve što joj se nađe pod rukama. Nasilništvo raste, doživi vrhunac, najzad izgubi dah i posle nekoliko dana je sve opet učmalo i tiho, kao da se nikad ništa nije ni dogodilo, pokupi se srča i sve se vrati u "normalu". Svojevrstan ventil nezadovoljstva kroz koji s vremena na vreme prošišti dosta vazduha, tog odanog saveznika vatre i dima.
Za ovih 30 godina života pamtim dosta takvih situacija, što govori da živim u turbulentnim vremenima. Devedesete su bilo posebno hektične po tom pitanju, zaključno sa 5. oktobrom, koji sam za razliku od ostalih događaja sličnog profila presedeo kod kuće i tek se kasnije pridružio u konzumaciji besplatnog sladoleda i cigareta. Sveža sa bila sećanja na smrzavanja srca i ekstremiteta tokom studentsko-građanskog protesta 1996/7, a negde 2000. u vreme najgušće slobističke paranoje, sa ulica me konačno oterao "Srpski kralj trgova" Vuk Drašković kada je rekao "da sa 50 hiljada ljudi on ne može da uradi ništa, te da mora da bude prisutno bar pola miliona." Čini mi se da  je baš on svojom političkom taktikom najzaslužniji za mit da se vlast osvaja na ulicama,  na šta gledam sa zlobnim podsmehom još od kad sam prozreo njenu naivnost.
Uprkos početnim nadama, ni novi milenijum ne zaostaje u uličnom smislu - bar kada je Beograd u pitanju. Sportsko-politički motivisani napadi na ambasade raznoraznih zemalja, batinanje učesnika gej parade 2001, mitinzi opozicije sa smrtnim slučajem... Sva je prilika da je fitilj frustracije sve tanji pa se sve češće pali.
Prva ozbiljna misao o nastavku života na nekom drugom mestu na zemaljskoj kugli javila mi se 2004. kada je zapaljena Bajrakli džamija. Nikako mi nije išlo u glavu šta je ovaj verski objekat skrivio, pogotovo kada se zna da je, prema rečima Envera Hodže, "jedina religija Albanaca tzv. Albanstvo". Isti osećaj me ponovo ophrvao tokom današnjeg dana. Na gradskim bojnim poljima se odavno ne vode moje bitke, taj cirkus je zabava za neke druge glave. Nadam se da su svi konačno zadovoljni što su uspeli u svojim naumima - prvi što su osvojili slobodu, drugi što su branili povređenu čast. Za njih je cena koja je plaćena verovatno prihvatljiva, u svakom slučaju nisu oni ti koji će izmirivati ceh.
Ali, ne bih se ovoga puta bavio vinovnicima, izgrednicima, o njima sam već pisao u bliskoj prošlosti. Oduševljen sam demokratskom procedurom policije koja okrvavljenog obeznanjenog klinca koji bespomoćno leži na pločniku demokratski čašćava nogom u bubreg. Suviše dobro pamtim neke ranije situacije u kojima je policija na svirep način "štitila javni red i mir" da bih imao bilo šta pohvalno da kažem o njoj. Tih likova nema nigde kad su ti stvarno potrebni, a uvek su tu u pogrešnom trenutku., vazda spremni na maltretiranje. No, čak ni to nije najveći problem.
Tužno je što se ovde stvara atmosfera da se jedino razume jezik nasilja, koji mi se gadi, baš kao i svaki drugi oblik bahate isključivosti. Ali očigledno je da većina ćuti kad nasilje progovori jezikom koji izgleda svi razumeju. Kultura dijaloga ovde nikada nije posebno uspevala i njeno uzgajanje je dugotrajan proces kojim nema ko da se pozabavi, jer za to ne postoji utvrđeni mehanizam ni dobra volja. Sagovornici ne čuju jedni druge u beskrajnom nizu gluvih telefona, a mimoilaženje u stavovima se tumači kao izdaja. Današnji događaji su potvrdili ključni nedostatak ove zemlje - nepostojanje države. Narod je tako hteo, sada kuka i besni, svi osuđuju, a malo ko nešto konstruktivno predlaže ili se naglas pita zbog čega je do ovoga došlo.
Po ko zna koji put se pokazalo da nije dovoljno izvući na ulice hiljade uniformisanih lica jer bi se u suprotnom kvalitet pisao sa slovom "n". U pravoj državi, neredi se predupređuju već u pripremnom delu. Ako je ovo danas bilo organizovano, kao što izgleda jeste, kako nijedna državna služba ništa nije znala o tome? Ko ne radi svoj posao? Odgovor je suviše tužan da bi bio izgovoren naglas.
Iz ovog nepostojanja države koji se očituje na svim životnim nivoima proističe i drugi,  još veći problem - nepostojanje produkcije i selekcije sopstvenih vrednosti. Mi ne znamo šta naše vredi dok nam neko drugi ne pokaže, a na mišiće (dakle opet nasilno) kao vrednost predstavljamo razne tatine sinove i kćeri, čiji se kvaliteti završavaju na podobnom poreklu. Ovaj nedostatak dalje se produbljuje aljkavim prepisivanjem tuđih iskustava. "Telo na Balkanu, glava na Zapadu" je formula koja po pravilu daje katastrofalne rezultate. Ovo nije (samo) zapad, niti će ikada biti, a koliko god brzo da  idemo u reforme, bez države nigde nećemo stići.
A ako i na zapadu mogu da radim isto ono što mi se nudi da radim ovde,  slične šlj delatnosti sa manje zajebancije u vezi sa zatrovanim/zakovanim "radnim odnosima", onda treba što pre spakovati kofere. Ova trošna građevina će se ponovo raspasti, a ne želim da mi plafon ponovo padne na glavu. Dosadilo mi je, a nema šanse da pokleknem.

понедељак, 27. септембар 2010.

Hronična kultura

Od svih mesta na kojima se kultura najviše tanji kao iznošen džemper, najhladnije je na tri mesta. Prvo su pozorišne hronike. Od svih voditelja koji vode Pozorišne hronike omiljeni mi je onaj što je izveštavao sa Međunarodnog pozorišnog ambijentalnog festivala Tvrđava teatar koji održaše u Smederevu, tačnije u Smederevskoj tvrđavi (tvrđave su sad omiljena destinacija kulturnih radnika, sudeći i po Niškoj, Kalemegdanskoj i tako redom). Ima kod njega nekog epskog žara, sve govori u aoristu: sedoše ljudi, pogledaše naši građani, videše nove tendencije, puče nebo nad Smederevom, itd. Ali, ova pomama za širinom nekako se zamandaljila oko obavezne kravate, oće da udavi čoveka! Pa taj voditelj, uokviren vatrometom i po kojom odlutalom nogom iz koreografije sa balerinama prikačenim na sajle dok narod sklanja glave da ga ne pogodi koja ambijentalna cipela s tvrđave, sve nešto pišti iz grudi, nikako da ga neka tendencija sasvim oslobodi. Napisao je pesmu o festivalu, al nekako ne može da uzleti u oblake, da se i sam vine u te teatarske visine, pa ti deluje nekako sputan konvencijom. I utoliko više zapomaže, onako vezan za smederevski kamen, o teatru oslobođenja, o nadiranju, prosto nezadrživom prodoru teatarskih novih formi i značenja. Ubi ga far u lice, sija se znoj, a on recituje ko pred puškom, u nekom žaru koji, baš zato što zna da je mrtav i da baš ničemu ne služi, uporno sebe pokušava da nametne i uzvisi. Pa, onda, taj isti voditelj, ko da nije dosta što je dokazivao da je sam potrešen celokupnim zbivanjem na tvrđavi, zagradi, sa sve kamermanom, zagradi izlaz iz tvrđave da vata ono malo preživelog sveta koji žuri da se vrati kući, pa koga uhvati kamerom krene da propituje kako je na njih uticala predstava koju su upravo gledali. Lica, ko u Projektu veštice iz Blera, uhvaćena poluotvorenim svetlom, zaklonjena granjem teških misli, ko da se saginju da pobegnu od tog fara, trepću u kameru. Rekli bi rado da im se sve to popelo na vr glave, al pokušavaju da budu pristojni, makar onoliko kolko je festival bio nadobudan. Pa jedan kaže: bilo je dobro, al malo su preterali sa ovim na kraju (al neće d aide u detalje, vidi se da bi čovek samo da se skloni – ako je Smederevu bolje, ako tako mora biti, šta ko njega pita!), a druga kaže: divno, stvarno je bilo divno, nemam reči, a družbenica se isto smeška, jer su sedele zajedno i isto, baš isto videle. Voditelj, nekako nezadovoljan ovim slabašnim i zbunjenim izlivima mucanja, pokušava da iskopa još koju reč iz sagovornika, juri ka sledećem, ovaj mu beži i onda se, naposletku, sam okreće ka kameri ko general usred izgubljene bitke da odrecituje govor za epilog. Onaj u kojem kaže kako Srbija i ovoga puta dokazuje da je centar pozorišnih tendencija. A, tebi samo krivo, što niko u taj centar ne ispali grudvu ili maker paradajz, žali bože reporterskih kola i lokanja drumova da se RTS-ovska ekipa prebaci na mesto događaja!
Druga vrsta pozorišne hronike su stacionirane ekipe od jedne plavuše u kasnim 50-im, al dobrodržeće, prave voštane lutke, zalemljene za baroknu stolicu kojoj samo fail Apolinerovska sisa pa da izgleda stvarno avangardno! Nije joj ubrizgan botoks ko Sandri Perović, jer ipak ne treba da baca šlajm na Džona Tortura dok ga pita dal se bolje oseća ispred ili iza kamere i plače u krilu prvog jermenskog reditelja kako je grmljavina u Kanu asocira na bombardovanje na Terazijama, pa je sve iole prirodnije, al opet čudno pričvršćeno za dekor pa trepće ko Ibzenova Nora. Sedi ko lutka, s oproštenjem, za napumpavanje, oko nje sve neka mahovina, liči na ženeovski bordel kolko pliša i draperija, samo čekaš da neko krene da je bičuje i ispoveda. Al, prljava mašta nije za nju! Tek, Festival o kojem iz noći u noć tako pokajnički smerno izveštava, pun je perverzija. Iza nje piče skrinšotovi bahanalija evropskih umetnika, a ona samo trepće i sipa fraze, pa ih vidiš ko veliku epsku dramu: voditeljka je sila dobra koja drhće pred ovima iza što, iz staklenog izloga, pokušavaju da razbiju okove njenih fraza. A, sve ukupno, slažu se, jer su ovi tu da ih ona opiše, a oni da nju zapišavaju nekim lažnim rekvizit izlučevinama.
Drugi kulturni trenutak koji isto volim su obrazloženja žirija za dodeljene nagrade. Iako nemaju više od tri rečenice u obrazloženju, napišu ih tako da ove tri izgledaju ko da su u krvi i znoju otete iz žilavog konteksta od barem petsto stranica najgoreg filozofiranja. Namerno ih napišu tako od sredine misli, gurnu sebi prst u usta, duboko u grlo, pa tu gde udare u dušnik, gušeći se, ispovrate neku mudroseriju, da izgleda da su bili oduševljeni i, takoreći ostali bez daha. Vazda tu može da se pročita da je reditelj žrtvovao sebe, da priča “hvata” srž, da “lomi”, “ukroćuje”, “budi”, “razara”, “ogoljuje” i čini ostale, uglavnom nutricionističko-erotske radnje, tako da o priči, a nekmoli o razlogu za njeno nagrađivanje ne možete saznati ništa, izuzev da su članovi žirija bili gladni i nedojebani.
Treća omiljena tačka su mi predgovori u novim, naučnim izdanjima. Uglavnom su sve ređi predgovori koji su bolji od samih knjiga, koji, sve u svemu, tu i tamo, po nešto i objasne, najave, za neko štivo vas pripreme. U većini slučajeva, predgovori su tu da se urednik izdanja makar za nešto plati, a da vas u potpunosti zbuni svojim shvatanjima i izruči čitavu kofu govnjive terminologije kojom prikriva činjenicu da dotično delo nit je pročitao, nit lektorisao, a ponajmanje ikome, ikad i igde preporučio.

четвртак, 26. август 2010.

Ne dam vam kese


Pre neki dan sam nabasala na vest da će u Vranju, od septembra, skroz da ukinu plastične kese. Tako će, kako prenose, Vranje biti prvi kesafree grad u Srbiji! Protiv onih koji se ne pridržavaju zabrane upotrebe plastičnih kesa, komunalna policija primenjivaće kaznene mere od januara iduće godine, kaže se u toj objavi. A, ovo je tek početak, molim lepo!
Mene, istina je, kese nerviraju. Ako su poluprazne, landaraju, ako su pune, usecaju se u ruke. Jedino za šta su dobre je da ih posle iskoristiš za đubre, ali one Maxijeve su toliko slabušne da, čim iz njih istovariš šta si doneo, možeš da ih baciš. Pa onda treba paziti da pikavac ne zapali tolko kesa u kanti za đubre. Šušte i nekako se svuda skupljaju. Šta god da kupiš, makar bio i najmanji prcvonjak, tutnu ti u kesu, pa je još zadrže u ruci, da ti u kesu ubace i račun. I tako imaš i kesa i papira, a sve što si kupio se nekako brzo potroši i ti ostaneš međ tim kesama i računima ko posle nekog tužnog vašara.
I stalno je sa tim kesama bio neki problem. Uvek me nervirala ona hijerarhija na kasama, gde ti kao pakuju stvari u te tanke kese, a ako hoćeš deblju kesu sa ručkama, treba da je kupiš. Moja majka je uvek, kad su to izmislili, obožavala da kupi kesu. Nekako joj je uvek bitno da ima tu jednu deblju kesu u torbi. Ta njena opsesija kesama me jedno vreme izluđivala. Kad god se krene na ekskurziju ili na selo, ona izvuče čitav tabak novih novcijatih kesa i zgura mi ih u torbu, kao zlu ne trebalo. Ko da ću povraćati usput sve vreme. Pa, onda kesa za prljav veš, pa kesa za kesu za prljav veš. Pa, kesa za čist veš i kesa za mokar veš. I tome nikad nema kraja s tim kesama! Sad mi je malo krivo što kao ukidaju te plastične kese, pa će verovatno da uvedu one papirne koje valjda ne mogu da budu takav fetiš ko plastične. Krivo mi baš.    
Moja majka inače opsesivno skuplja i po ormarima pohranjuje, pored kesa, i kutije, kutijice, i sve moguće ambalaže. Skladišti taj prazni prostor po fijokama i policama, sortira ga po vrstama – papirne, a plastificirane sa kanap ručkama, kese iz supermarketa (deblje i tanje), ukrasne kese i kesice (samo ako se pažljivo odstrani selotejp), one za vino, kesice iz apoteke... Počasno mesto su uvek imale velike, lepe kese iz butika i kutije od cipela i čizama.
Pažljivo očišćene od prethodnih mirisa i ukusa, ove rupe su presavijene ležale, spremne da prihvate svaki novi sadržaj i teret. Međutim, brzina i nervoza sa kojom majka prepakuje stvari, gledajući da sadržaj uvek potisne, vakumira, uvek mi je bio čudan. Kao da to skladištenje nije iz praktičnih razloga – da, kad ti kesa čista zatreba, da nešto u nju staviš, imaš na dohvat ruke. Nekako je akcenat uvek na tome da se kese oslobode. Čuvanje praznog prostora je bitnije od bilo kakve njegove kasnije upotrebe.  To me jako nerviralo. Delovalo mi je da me uvek nešto prepakuje, presavija, izoluje sa svih strana. Da može čovek lakše glavu da ponese, da je prepakuje, i za to bi se našla manja ambalaža. Jer onaj prostor na ramenima može za nešto da zatreba.
U prodavnici, za kasom, na dve pune uzima se po deset praznih, kao za neki svaki slučaj, da se usput lakše ponese ono prazno, uz ono puno. A, to prazno je tolko teško da treba deset kesa.
Tamo gde druge žene vide prstenje od zlata, moja mama uvek prvo vidi divno izrađenu kutijicu i, posebno, sjajnu kesicu u koju kutijicu pakuju.
Posebno mesto u hijerarhiji ambalaža, zauzima ona za jaja. Ništa mamu toliko ne ražalosti kad ima jaja, a mora da ih pakuje u nešto što nije ona izreckana kutija za jaja.To je čist amaterizam prenošenja! Potpuno neozbiljno. Zatim, o slavama, na zvona za torte i na ćase i kutije, upisuju se imena, ne da se zna šta je ko doneo (mada, ok, i to), nego, čini mi se, više da se zna kome treba vratiti opranu ćasu, ispražnjenu kutiju, makar bila ambalaža od davno pojedenog sladoleda. Eto, sve to iz onog vremena, kad se više prenosilo, nego kupovalo, kad se kajmak nalazio u kutiji za sladoled, a sladoleda nigde!
A, najviše od svega, nervira moju majku kad se malo nekog sadržaja duže vreme zadržava u nekoj plastičnoj posudici i tako je ta ušljiva smesa sprečava da oslobodi taj prostor! Nego se onako malo nečega šepuri na onoliko slobodnog mesta.
I zašto sada ukidati te kese? U čemu će, eto, samo se to pitam, u čemu ćemo da nosimo taj silni prazni prostor, prljav veš, čist veš, da sortiramo gaće, maramice, sapune?
A, bez kese, čime će majka detetu da pokaže da je ona jedina brana između njega i ostatka zlog, nesortiranog, razasutog i mrljavog sveta? Poljupcem neće sigurno. Ne dajmo kese!

четвртак, 19. август 2010.

Šta će vam mleko, pijte pivo

I dok je mleka sve manje, piva, hvala bogu, na sve strane. Te Birfest, te Jelen top 10, te sajtovi koji su zapravo džinovske nalepnice za razne vrste piva. Pivske reklame su prisutnije od onih za praškove i deterdžente, a čak su se i feministkinje upecale na sitne provokacije tipa: samo muškarci znaju zašto. Što se mene tiče nek znaju do sutra! Gora je bila ona reklama za nekakvu depilaciju gde je na bilbordu žena kojoj je preko lica natrljana pena za brijanje, pa je skida brijačem, i kaže nešto: brijanje je muški posao. Pošto je ovo baš netačno, jer žene briju daleko veće površine tela od muškaraca koji briju samo lice. Pivo piju svi. Ono je najveći ujedinitelj da bi možda jedino trebalo proterati vlasnike pivara koji s jedne strane tvrde da je to tolko ljudskoj, ok muškoj, rasi imanentna, izvorska, planinska, paganska, navijačka stvar da nam boca svima raste ko druga piša.
Negde ga predstavljaju ko izvorsko, prirodno čudo, u vezi sa zavičajem i pradavnim stvarima, negde kao znak muškosti, urbanosti, a negde prosto kao znak zajedništva u opiranju isforsiranoj svakodnevici u kojoj, tako goloruk, bez piva, treba da budeš poslovni čovek, muž, otac i sve ono što ti nameću. A, ti si prosto, u duši, onako pošteno i jedino – pivopija. To je baš onako bezveze. Kao, nemoj nikakvom gazdi da ga pušiš, nego mu dudlaj. Jer gazda drži pivaru. Zato piva ima, a mleka nema.
A, posebno mi je milina kad vidim sve one silne kritičare despotizma kako cuclaju pivo po klubovima. Ok, za njih je posebno na grlić nataknut prezervativ u vidu stranih etiketa piva i helijumski diskretnih reklama sa čepovima nalik leptirima. A, kad se bolje pogleda, šta sve ti ljudi kritikuju i čega se sve gade, do sad bi umrli od žeđi. Moraju i oni nešto da piju. A, nestašica je mleka.
Pivo se ljigavo provuklo kroz sve moguće pore ovog zarđalog sistema. Ko neka jeftina vodica za podmazivanje. Tokom 90-ih, krkalo se ono u braon staklenkama i kad se nekad zalomi - zelenim (mada mi je otac potvrdio da je zelena staklenka uvek gora za pivo od one braon, utiče na ukus). I onda to nekako prođe, od one jedne flaše ispred televizora, namnoži se pivo po vrstama, veličinama i imidžima, natakari se na bilborde, ovenča manifestacije, naraste u reklamama do veličine spomenika i izli se u rokenrol.
Rakiji se ovo nikada ne bi desilo. Iako pivo insistira na sabornosti, na pivu se nikada nisu dizale revolucije. S rakijom je drugo – kreneš da je piješ u društvu, al te onda odvede u stranu. Iz nje, za razliku od piva, neko pravo ludilo može da poteče. Od puno piva može samo da se pozove taksi da izmeri količinu razmaženog ludila. Rakija, za razliku od brojnih imidža piva, i dalje ima samo dve osnovne namene: može da se koristi za spoljnu i za unutrašnju upotrebu. A, pivo te, bio nacionalista, navijač, feministkinja ili roker, jebe.
 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.