недеља, 19. децембар 2010.

Montevideo, Bog te video (Dragan Bjelogrlić, 2010)

Pre neku nedelju(/mesec) nasdvoje smo na drugom programu RTS ispratili deo emisije koja je zabeležila razmišljanja domaćih filmskih radnika na njima najdražu temu. Bilo je tu uobičajene ljupke pljuvačine po Holivudu, kukanja zbog umiranja umetničkog filma u svetu i tome slične jadikovke, ali meni se posebno dopao jedan stariji bradonja (ime sam nažalost zaboravio, neki kritičar, čini mi se) koji je primetio da Srbi, kao polupismen narod, obožavaju domaće filmove zato što ne mogu dovoljno da se koncentrišu na iščitavanje titlova, koji je l' te, idu brže nego što je to poželjno. Ako sam dobar prognozer, a nije da ne umem da ubodem, sva je prilika da će rediteljski debi Dragana Bjelogrlića domaća publika veoma voleti. Iskreno se ne sećam nijednog domaćeg naslova posle čije projekcije sam momentalno poželeo nastavak. A ovaj će se gledati još dosta puta, već sad znam.
Nešto kasnije, posle 140 minuta gusto tkanog a pitkog i lepršavog, totalno bajkovitog povratka u međuratni Beograd, u krug tadašnjih fudbalskih zaljubljenika koji se dovijaju kako da (posle bojkota zagrebačkog saveza i fudbalera) oforme reprezentaciju koja treba da putuje u glavni grad Urugvaja na premijerni Mundijal, razmišljao sam o mogućim pritužbama na ovaj film. Da, u njemu ćete naći dosta tzv. šotrinskih elemenata (a bogami i dovoljno Balkan Ekspres momenata), a i sama dužina na papiru deluje vrlo obeshrabrujuće. Ovo nije film koji pomera granice u umetničkom smislu - uostalom već smo imali prilike da vidimo kuda u poslednje vreme završavaju takve aspiracije, bar na domaćem terenu. Ali, ako ste notorni fudbalski zaluđenik kao ja, a pritom i padate na dobro pogođenu patetiku, teško da ćete mu naći veću manu (meni lično se nije nešto preterano svidela muzika koju potpisuje Magnifico) jer kada magija krene da se razliva po platnu, iz taka apsorbuje nekoliko nivoa svesti. Nekoliko je razloga takvom, posve prijatnom ishodu.


English Trailer

Prvo i osnovno, najzvučniji novi član Glavnog odbora SPS je (po motivima istoimene knjige poznatog sportskog novinara Vladimira Stankovića) napisao vraški dobar scenario, i prilično popravio vrlo loš utisak koji je ostavio sa Georgijem (davno davno sam u nekom književnom časopisu pročitao jednu Dragojevićevu priču i čim sam je zapamtio do dan danas, a u njoj penzosi koji igraju šah na Kališu naposletku ubijaju od batina omladinu koja ih je sve vreme podjebavala, znači da ima žicu za pisanje). Dok gledalac upija lepo pogođenu i uverljivu atmosferu tadašnje prestonice, prepuštajući se polaganom ritmu radnje, on pomalo strepi kada će se dešavanja zbrzati i razbiti  povoljnu sliku u paramparčad. To se, srećom, ne događa - jednom uhvaćeni tempo ostaje na snazi do samog kraja filma u kome kostimi podsećaju na one iz De Palminih Nesalomivih, a celokupna istorijska rekonstrukcija Beograda dariva na tacni sve ono što Plavi voz nije.
Žanrovski gledano, ovaj film iako inicijalno istorijski (imali ih pun kufer) i sportski (nismo ih imali dovoljno, ako uopšte, a materijala za izvoz) nije baš lako razvrstati. Naravno, ovo je pre svega romantična melodrama (a opet vedra, ali ne onako bljutavo kao u reklamama) sa ukusno ubačenom vestern scenom i verovatno najboljom koreografijom tuče koju pamti celokupan srpski film. Kao šlag na tortu, tu je lepo pogođena doza humora tako da ovaj prekookeanski naslov možemo ovenčati i oreolom komedije. Slično ne potpadanju pod čari banalnosti prizemnih dosetki, autori zaslužuju samo reči hvale i za maherski iskalibrirani ideološki pristup - PC publika (već rasrđena viškom velikog slova u naslovu) će ovaj film nesumnjivo otpisati kao desničarski (istina, ima tih "paljevina" scena, ali ne takvih da sam ijednom, posebno osetljiv na tu tematiku, osetio transfer neprijatnosti) gubeći tako iz vida višedimenzionalnost Montevidea - on se može tumačiti i kao delikatna, ali nimalo milosrdna kritika našeg, katkad kretenskog mentaliteta, onoga što je bradati urednik Econom Easta (ili kako se već piše) nedavno duhovito definisao u Jutarnjem programu RTS kao "cajtnotizam". Posle skorašnjih, nimalo uverljivih filmskih posipanja pepelom i bangavih pirueta mira, odgovornosti i pomirenja (blok koji je postao nešto poput obaveznog programa u umetničkom klizanju), Bjelogrlić svojim filmom šalje važnu poruku - Srbi nisu ni bolji ni gori od ostalih naroda, uvek su bili sirotinja, ali su znali i za dostojanstvo u svom egzistencijalnom grču. I pouke prošlosti transponovane u sadašnjost su vešto izvedene jer ne vrište već šapuću pa ko ima uši da čuje i oči da vidi...
...Didaktički gledano, ovo je najuspeliji srpski film dugo dugo unazad (to generalno nije karakteristika naših filmova), i kao takav za nekoliko dužina šiša gologlavog Stevu Filipovića. Kad pomislim da će deca gledati ovaj film umesto Farme (kad se već nijedan od glavonja nije setio da ponudi neki novi Muzički tobogan ili Pitam se, pitam se, već para samo ima za one principijelno odurne ideološke zahvate na mladim mozgovima tipa Zdravo Evropo), srce mi poskoči od radosti, a bogami je i oko zasuzilo nekoliko puta, od sreće i familijarnog patosa, onako, inkognito u mraku.


Spanish Trailer

A upravo deca su kriva za izrazitu vizualnu svežinu ovog naslova. Glumačka podela je obavljena maestralno, podeljena tačno na pola između novih lica i proverenih imena. Miloš Biković u ulozi Tirketa je novomilenijumski Dragan Bjelogrlić iz vremena Bobe Popadića, dečko iz naroda koji ima lice od milion dolara a svom simpatičnom junaku prilazi ležerno poput Depardjeovih glumačkih bravura u Bertolučijevom Novecentu. Petar Strugar kao strašni centarfor Blagoje Moša Marjanović je imao još teži glumački zadatak koji je fantastično rešio u svoju korist (ako mene pitate, omiljeni lik u čitavom filmu), dok je Viktor Savić kao Milutinac potvrdio impresiju iz Šišanja da izrasta u odličnog glumca. I ostala fudbalska omladina zaslužuje spominjanje u pozitivnom kontekstu - Andrija Kuzmanović kao El Grande Milovan, Aleksandar Radojičić, Uroš Jovčić, Nenad Heraković, Ivan Zekić, Bojan Krivokapić, Rade Ćosić, Milan Nikitović, Aleksandar Filimonović i, naravno, mali narator Predrag Vasić. U takvom društvu ni devojke (Nina Janković, Danina Jeftić i Tamara Dragićević) nisu zatajile a značajna podrška stiže im od etabliranijih glumaca. U plejadi uspelih likova, apostrofiranje ovog puta zaslužuju Vojin Ćetković i Nebojša Ilić, sa verovatno najboljim rolama u svojim glumačkim opusima.
Početak ove decenije protekao je u poslednjoj narodnoj ofanzivi na bioskope pod vođstvom generalisimusa Šotre. Montevideo ima sve predispozicije da uspešno ponovi ovaj desant. Količina titlova u njemu je zanemarljiva, a ako je verovati Vikipediji, Srbija se ionako može podičiti solidnim 66. mestom u svetu po stopi pismenosti svojih građana starijih od 15 godina.

7 коментара:

Milja Lukić је рекао...

Sad me je strah da gledam film!
Ako me razočara, Marko... beri kožu na šiljak!

Vlada је рекао...

Trejler deluje jako primamljivo, mada moram reci da sam svojevremeno onako u prolazu polagao izvesne nade u ovaj film tako da sam posle ove recenzije i te kako ohrabren da skoknem prvom prilikom do bioskopa i odgledam ga. Voleo bih da ovaj film bude prekretnica u daljoj srpskoj kinematografiji, nesto sto bi publici povratilo poverenje u njega i naravno vratilo toliko neophodan osmeh na lice. Ovako sa trejlera a i tematski gledano ima neki Sotrin sastojak u sebi ali opet mi deluje daleko ozbiljnije sa daleko razradjenijom pricom, likovima,itd mislim da i sama duzina filma me navodi na taj zakljucak.Kao sto kaze majka jednog junaka po svoj prilici, citiram "pa ja ni ne znam gde je taj Montevideo" jeste jedan detalj koji samo govori koliko je ovaj film tematski novina na nasem "trzistu" i koliko je u tom smislu daleko od njegovih prethodnika a i bogami surove svakodnevnice, te nadam se da ce utisci posle gledanja ovog filma biti slicni sa utiscima "nasdvoje"!

Vlada је рекао...

Da i sto se tice domace publike i te teze gorepomenutog kriticara da volimo domace malo zbog nepismenosti, koje svakako ima ali mislim da ona u tome i nema neku veliku ulogu najpre zato sto je svojevremeno domaci,srpski, jugoslovenski film bio verodostojan ne samo kod domace publike vec i sire, samim tim likovi su takodje bili daleko bliskiji publici i malom coveku i njegovom pogledu na svet, problemima nego sto je to danas (pitanje kvaliteta) jer su upravo nosili srz njenog mentaliteta sa svim manama i vrlinama jednog naroda koje su glavni junaci dostojno reprezentovali u svojim ulogama, da kazem bili su pomalo i narodni i imali mozda tu neku folk notu koja ga je krasila a da nije zalazila u populizam, stereotipe kao sto je to danas cesta pojava koja se moze ogledati na imitaciji nekakvog humora i sl. Malo je ovo off ali cisto da se zna :D

nasdvoje је рекао...

nije off uopšte. tekst je pisan pod vrlo svežim utiskom gledanja, a ono što se meni čini da je tajna uspeha ovog filma je to što u njemu nema ulizivanja narodu kroz hvatanja na prvu loptu (a to nepogrešivo rezultira razvodnjavanjem i manjkom dobrog ukusa) a opet je skroz pravljen po njegovoj meri, jer puku upućuje čistu emociju, a to je ono što, po mom mišljenju, ovom zbunjenom, poniženom i prestrašenom narodu očajnički treba.
fudbal za dečake, ljubić za devojčice, tako da nema nekih specijalnih razloga za strahovanje.

branimir је рекао...

ovo je jedna odlichna recenzija. svaka chast!

Анониман је рекао...

Hm, trejler koji videh u bioskopu me nije narocito zainteresovao, ali posle ovakvog teksta tesko da cu izbeci da pogledam.
Bar znam ako nesto zaskripi kome da se zalim. :P :D

Unknown је рекао...

Film je odlican. Jedan od onih filmova sa "dusom" koji pogadjaju u srce. Vraca veru u prave vrednosti i ideale koje smo zamalo izgubili. Svaka cast svima koji su ucestvovali u pravljenju neceg ovako i ovoliko pozitivnog. Sve cestitke. Sve je lepo, od scenarija, glume, fotografije, scenografije, muzike , ma sve da ne nabrajam.

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.