четвртак, 16. јул 2009.

Jon Hopkins - Insides (Domino/Just Music)

Ako ste u potrazi za elektro albumom koji nudi nešto više od pukog predloška za narko-alko bahanalije a pritom nije avangarda namenjena nekolicini pari ušiju, može se reći da vam je svanulo. Treći album Londonca Jona Hopkinsa zadovoljava sve gore uspostavljene kriterijume.
Ko je Jon Hopkins? Najkraće rečeno, neishajpovani prijatelj zvezda. Zahvaljujući druženju sa Brianom Enom, koga je oduševio svojim umećem, došao je na mesto ko-producenta poslednjeg albuma pop-plemstva zvanog Coldplay. Njegov rad im se toliko dopao da je dobio zadatak da na svetskoj turneji Britanaca plave pop krvi zagreva publiku svojim di-džej setovima, a prijatelji su vratili uslugu tako što se pojavljuju na ovoj ploči. Tu se lista ne završava, a imena poput Herbieja Hancocka i Massive Attack su dovoljan garant da Hopkins nije tek tamo neki izvikani producent, (pade mi na pamet doba kolektivne ejakulacije na Pharella, majko mila...), već da dečko odista zna znanje.

Hopkins to potvrđuje na ovoj ploči, prvoj za indie-giganta Domino. Iako ovo ostvarenje počinje zvukom gudala, instrument koji preovlađuje je klavir, dajući neo-klasični glanc čitavom izdanju. Hopkins je vešt u stvaranju ozbiljnih kompozicija koje umešane u veoma abrazivne, maltene glitch bitove daju zapaljive zvučne smese kojih se ne bi postideo ni Richard D. James.
Naslovna numera u ovim ušima ostavlja najdublji trag: poigravanje na tragu teme iz Twilight Zone stvara atmosferu prijatne teskobe, nalik na onu koja krasi album Dead Cities grupe Future Sound of London. Već sledeća Wire je klasični big beat đuskavac koji me je dosta podsetio na skroz zaboravljene likove čije je ime Bentley Rhythm Ace. Drugi deo ploče prolazi u ozbiljnijem, ambijentalnijem tonu. Centralna tema je maltene desetominutna Light Through the Veins u kojoj učestvuju pomenuti Coldplay.
Savršeno produciran i avangardno pitak, Insides je skladna bračna zajednica melodije i elektronike.

3 коментара:

diy је рекао...

Pharell je zaslužan za bar 5 pop remek dela, pa ako to nije dovoljno za kolektivnu ejakulaciju ne znam šta je.

Što se Hopkinsa tiče - super omot, poslušaću kad stignem, mada iskreno nisam fan tih elektro-akustičnih hibrida.

nasdvoje је рекао...

za ejakulaciju je štošta dovoljno, za poštovanje ipak treba malo više od pukog pumpanja imidža.

prosvetli me sa bar 5 "pop remek dela", nisi naznačio da li misliš na albume ili singlove... ako su u pitanju potonji, volim got your money od odb-a, ali teško da mogu da je nazovem remek delom...

i, ne bi hopkinsa klasifikovao kao elektro-akustičara.

diy је рекао...

Pa, malo ima dobrih pop albuma, a još manje remek dela, tako da kad kažem "pop remek dela" mislim na singlove, jelte. A kod Pharella su to, IMO: Snoop Dogg - Beautiful, Snoop Dogg - Let's Get Blown, Justin Timberlake - Rock Your Body, Pharell ft. Jay-Z - Frontin', P-Diddy - Diddy. Jeste, nisu baš remek dela, i uglavnom je Pharell na njima učestvovao kao polovina Neptunes-a, ali za mene je on u tom periodu simbolizovao mogućnost očuvanja kreativnog integriteta u mainstream mašineriji, što je nešto što sam uvek smatrao privlačnim. I dostojnim poštovanja.

A Hopkinsa sam poslušao danas na Spejsu, bolji je nego što sam očekivao, ali opet dovoljno dosadan da ne skinem album. Generalno više volim stvari koje su bliže onom narko-alko delu spektra, npr. skoro sam otkrio Weird Tapes (uz bratske projekte Memory Tapes i Memory Cassette). Čekam album, kao i za Pictureplane-a.

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.