четвртак, 17. септембар 2009.

Loša kopija prošlosti kao sredstvo poništavanja sadašnjosti na putu ka svetloj budućnosti


Od kad se predsednik Tadić vratio iz Kine sa "četvrtim stubom srpske spoljne politike" (mada ja ovako napamet ne znam ni koji je treći, ako računamo EU i Rusiju kao prva dva, možda se dotle otišlo u ludilu da to mesto zauzima SAD), stepen konfuzije koji prati naše poteze na svetskoj političkoj sceni je postao nepodnošljivo visok. Čovek koji gleda sa strane, čak i da je dobronameran, brzo će izgubiti volju da podržava nekoga kome nije stalo do samog sebe.

Na ovom mestu diplomatska borba za Kosovo će uvek imati punu podršku, ali i ta odiseja ima nekoliko krupnih grešaka u koracima. Shizofrenost koja se ogleda u činjenici da su tutori kvazi-državnosti sa sedištem u najvećoj američkoj vojnoj bazi na tlu Evrope ovom prilikom neće biti razmatrana, osim prolaznih knedli u grlu koje se jave kad Francuska, Nemačka ili neka druga "država saveznica" snažno podrže evropsku budućnost Srbije na rečima ili "diplomatskih" poseta političkih figura koje su ni krive ni dužne izbile u prvi plan kao što je na primer Slavica Đukić-Dejanović, koja predvodi neku ne-znam-kako visoku delegaciju u Australiji pa tamo obija pragove svakog ne-znam-kako bitnog Kengura. Srce malo poskoči kad spiker izgovori vest da je crnogorski ambasador spreman da se vrati u Beograd, toliko a da ne može a da se ne zapita što je uopšte prošli teran, ako se novi vraća posle nepunih godinu dana?

Već i iz ovih detalja, a diplomatska praksa je sva u pojedinostima (ništa se ne prepušta slučaju) jasno je da predstava Srbije u svetu obiluje nemalim kontradikcijama i nalik je čoveku koji brblja dvesta na sat ali tako da je svaka sledeća rečenica koju izgovori sušta suprotnost one prethodne, pa se ti tu snađi. Ništa bolje nije ni kada se otkrije nešto što liči na neki dugoročniji/temeljniji plan jer Beogradom i dalje caruju upareni kompleksi i više i niže vrednosti, improvizacija koja za sobom povlači mnogo pretpostavki koje mogu da budu i ne moraju da znače, što su procene koje se u diplomatiji graniče sa fijaskom. Napipali smo čir koji prerasta u brežnjevljevski tumor.

Da pojasnim - Srbija, tačnije njeno mnogoglavo rukovodstvo ima aspiraciju da bude most između istoka i zapada, severa i juga, nešto što je crnogorski opozicioni prvak Nebojša Medojević davno sveo na jednu pesmu Džeja Ramadanovskog (nota bene: redak primer postojanja duha na regionalonoj političkoj sceni). Konkretnije: Srbija bi želela da se uglavi kao šraf bez koga se ne može između EU i Rusije, te razvijenih i nerazvijenih. Što se tiče prve ambicije, ona je potpuno promašena, nešto kao kad u tabloidnim TV sadržajima estradne gošće drve nešto "dubokoumno". Drugim rečima, Srbija bi na mesto koje sada već decenijama drži Nemačka i tu nema previše prostora za još nekog, stvari sasvim dobro funkcionišu bez nas, pa samim tim za Srbijom u toj priči prosto nema potrebe.

Godine koje su pred nama ispostaviće ceh ove geopolitičke zablude koji neće plaćati oni koji su bančili; druga aspiracija je još tragičnija jer priča priču koja je već ispričana i na koju je pre nekih dvadeset godina stavljena krvava tačka. Čitava operacija može se svesti na jednu reč: Tito. Nesvrstani, mostovi, saradnja - sve je to imalo neku ulogu u svetu koji se više nikad neće vratiti jer se previše toga izmenilo da je moguća restauracija. Naravno, vi možete da izađete u punoj srednjevekovnoj ratnoj opremi i u njoj se prošetate ulicom ako vam to godi, ali se postavlja pitanje smislenosti tog čina. Bukvalno tako stoje stvari i sa nesvrstanim težnjama Srbije.

I upravo taj detalj govori o tragičnoj nedovršenosti puta ka budućnosti o kojoj se neprestano zvoca na svakom koraku, sa imenom obećanog konitnenta na usnama. I generalno gledano, a pogotovo partikularno u srpskim prilikama, politička scena trenutka je lišena vizionara i ljudi od karaktera koji bi mogli da daju novi impuls i pravac svetskoj i nacionalnoj istoriji. Kob negativne selekcije tako postaje pravilo na svakom koraku: mi težimo da uzmemo ono najgore i sa Zapada, i sa Istoka, srećom pa na Severu i Jugu nemamo previše kontakata. Problem je što se ova kob širi i na istorijsku dimenziju čime se šije odelo krojeno po meri prosečnog titoističkog skorojevića - tipa koji leže u krevet pun lažnog sebe, a budi se u lokvama krvi. Istorija podučava, ali ne verujem da imitaciju sebe same doživljava kao kompliment.

I kada takve frekvencije odašilje centar - onda sve trube zatrube na zavodljiv poziv - kada se povede priča o fudbalu završi se u Bariju i Tokiju, muzički kod nas i dalje je vrhunac ukusa čiča Novica Talasić, u bilo kojoj delatnosti po difoltu se pribegava gotovim rešenjima (npr. pogledajte domaće televizije, pročitajte štampu & internet strane), svi bendovi bi da liče na nekog d0k deca i dalje misle da je Bad Copy vrhunac muzičke originalnosti i dobre zabave, lelek za Slobom i Đikijem se i dalje nadaleko čuje, evo čak i Gej paradu repriziraju...

Sadašnjost je postala neka vrsta opsene i laži u lažnoj dimenziji "prave" Stvarnosti-koja-je-poništila-vreme i sve meri prema tom pogrešnom reperu - letalnom koktelu spravljenom od gomile alkohola, lekova za smirenje, nostalgije i samo-sažaljenja. Bukagije prošlosti drže pod kontrolom i potresle ruke i noge i umove, i zato sve danas prolazi, jer je sve postalo podjednako nebitno i beznačajno što je poslovično za poetiku koja se svodi na reciklažu. Umesto stvaranja novog kao relevantnog, na delu su nevešti kolažisti koji presipanjem iz šupljeg u prazno troše dragoceno vreme na idealizovanje bljutave prošlosti koja nas je dovde i dovela.

Nada da postoji neko razborit u političkom vrhu ove zemlje koji je kadar da vidi stvari iz ovog, da tako kažem, mrtvog ugla, je uzaludna. Tamo se ne stiže razboritošću. A te gnojave veze koje se decenijama vuku treba pod hitno preseći. Samo, kao da nema više nasvojurukaša u ovom konc logoru - svi bi da budu uspešni i poželjni (i da zarade mnogo love) - a to će najlakše uraditi ako se povedu za svetlim primerom koji je svog uzora našao u ne tako dalekoj prošlosti koja poništava sadašnjost i budućnost. I smisao života koji nam niko neće dati dok se za njega ne izborimo. Sami.

Нема коментара:

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.