петак, 22. јануар 2010.

Oskudica. Praznina. Siromaštvo.


"Trideset paoca oko glavčine
Korisnost točka je u toj unutrašnjoj
praznini.

Od gline napravi čanak
Korisnost čanka jeste u toj unutrašnjoj
praznini.

Probi vrata i prozore u zidu kuće
Koristiće kući uvek njihov prazan
prostor.

Stoga postojanjem stvari mi dobijamo
A nepostojanje nam pruža korisnost."
Lao Ce, Tao Te, XI (Prosveta, 1964, preveo Svetozar Brkić)

Vođeni principima aristotelovske logike, oskudica je opozit blagostanju, a daljim logičkim sledom zaključujemo da je blagostanje preduslov sreće, i da samim tim, tome treba težiti u svrhu ispunjenosti života. Grčki bradonja je pri sastavljanju svojih misaonih zakona očigledno sekao preko kolena, suprotnosti se po njemu potpuno razlikuju i poništavaju. Tako je prvo logika prodrla u sve pore života, pratio je mač dizan u ime koječega, a trenutno je na tronu novac koji se troši zarad naše sreće i blaženstva.
Stigavši do krajnjih konsekvenci ovakvog stanovišta, mi zaista mislimo za sebe da živimo razuman život, gnušamo se nasilja iako nam je jasna neophodnost njene primene kako bismo nastavili da na miru trošimo. U međuvremenu smo u ova instant vremena, vođeni instant pokličima i brzopoteznim rešenjima koji ne ostavljaju nikakvo mesto sumnji dospeli u situaciju da nas preplavi stihija automatskog života. Ne zaboravimo, sumnja je najevropskiji doprinos globalnoj mudrosti, a ona se uveliko napušta i prepušto mesto izvesnosti površno promišljenih formula na putu do našeg ispunjenja, dakako shvaćenog u statusnom smislu.
Pritom se među ovdašnjim logičarima koji se gnušaju sirotinje previđa pretpostavka logike po kojoj ona funkcioniše samo u situacijama u kojima su svi konstituvni elementi premisa poznati. Pošto to u većini slučajeva nije tako, dolazi sa do atraktivnih zaključaka, koji jednostavno, ne odgovaraju istini jer polaze od neutemeljenih pretpostavki, od kojih je ona gore navedena ključna. Na sličan način ni Aristotelova logika ne može biti validno oruđe za dublje spoznaje pošto u njenom sistemu nema mesta za nijanse, pa je samim tim nepotpuna. A ako je nepotpuna, onda to znači da je selektivna. I čim je selektivna onda, u krajnjoj instanci, nije istinita.
Dobre primere za ove tvrdnje možemo videti na polju savremene korporativne tzv. kulture. U njenom mehanizmu beskrupuloznog zavođenja, u kojoj se "nežnim" imperativima sve svodi na apologiju statusa kvo, reklama je uzdignuta na nivo umetnosti. Reklama, kao i svaka propaganda, ili modernije rečeno, marketing, maskira istinu ulepšavajući je, ali je, narodski rečeno, laž u svojoj suštini. Laž nije umetnost, već samo to što jeste, pa iz nje kao krajnji ishod sledi depresija obilja koja otvara mogućnosti za nova podmukla podmetanja.
Ništa bolje nije ni na tzv. pop sceni trenutka u kojoj se iznova sprovodi transfer ideja i dela marginalizovanih i siromašnih u okrilje bogatih i samozadovoljnih, a sve zarad legitimizacije sistema u kome živimo tzv. procesom autentifikacije. Belačka krađa džeza i bluza, prostitucija regea i hip hopa i kidnapovanje alternativne gitarske scene dovoljno su slikoviti primeri ovog procesa.
Slična tendencija primećena je u modi. U knjizi Filozofija mode Laša Fr. H. Svensena u kojoj se tvrdi da je visoka moda preduzela sličan poduhvat početkom prošle decenije. U potrazi za autentičnošću, kreatori su krenuli da kopiraju kreacije nastale iz oskudice i preveli je u fenserski milje. Ulica je na papiru dobila prvenstvo, a u stvarnosti ostala tamo gde jeste, na dnu. Ovaj primer je slikovit jer je njime odato priznanje stvarnosti oličenoj u ulici, a zatim fabrikacijom prestalo da bude autentično i izgubilo svoju vrednost. Posledice svi znamo, a posebno je upečatljiv primer jednog mog prijatelja koji mi je pre nekoliko godina pričao da je u Švajcarskoj u jednom butiku par farmerki koštao 110 franaka, a isti takav artikal, samo iscepan 130 franaka. Mi takvih problema nemamo, kod nas kad jedna moda zavlada nema joj alternative, pa se iz izbeljenih farmerki polako uguravamo u nogavice "elegantnih" modela.
Ovaj mehanizam nalazi svoje polje primene i na samom vrhu sistema, rezultirajući crnim američkim predsednicima kojima je posao da se ne mešaju u svoj posao, služeći kao plastične ikebane i sjaj za usne na vrištećem liku prinude i nepravde. Mučen, ponižavan i instrumentalizovan, život uvek spremno prihvata bačene rukavice PR ulepšavanja, pronalazeći nove, autentične načine izražavanja smisla, za šta dobar teorijski okvir nalazimo u konceptu privremene autonomne zone Hakima Beja. Stoga je paradoksalna logika, koja se može opaziti na početku ovog teksta, podesniji instrument za otkrivanje istine, jer ostavlja zareze između veštački suprotstavljenih opozita, koji jedni bez drugih ne mogu postojati dok se život odigrava između njih.
U globalnom pokusu popkulturizacije, u kojem je SAD kao planetarni hegemon zajedno sa svojim učiteljem Ujedinjenim kraljevstvom izvršila ključni uticaj na ostatak sveta, i norme prevela u kulturni milje, proklamajući vrhovnu istinu po kojoj istina više i nije toliko bitna, već se ceni prijemčivost i atraktivnost po kriterijumima koji su prilagođeni sopstvenoj ulepšavajućoj slici, te služe kao izvor auto-legitimizacije samog sistema. U svojevrsnoj apologiji ovog obrasca mišljenja (recimo "globalni konzervativizam", u čemu se pod globalnim podrazumeva njegova parcijalnost koja ima apsurdne univerzalne aspiracije) za šta je kao povod poslužio novi album podmlatka američke buržoaske aristokratije u akciji kidnapovanja afričke muzičke zaostavštine (toliko puta viđena i već opisana situacija) Vampire Weekend, kritičarka Popboksa Jelena Maksimović brani bend iako iz samog teksta nije baš najjasnije ko ga to napada (bend to radi sam naslovom albuma i tako, paradoksalno daje za pravo kritičarima), pomalo se apsurdno pitajući kome bi buržoaski pedigre benda "trebalo da znači išta van granica Amerike." Služeći se metodom fiskinga, iz ove prepoznatljive logičke nategnutosti sa znakom pitanja na kraju proizilazi zaključak da je SAD tamo neka tvorevina u drugoj galaksiji koja svojim postojanjem apsolutno nema nikakav uticaj na dešavanja na ovoj planeti.
Pošto svi znamo da itekako ima ( u suprotnom, Maksimovićevoj bend ne bi ništa značio), i sve i kad bismo želeli ne možemo da zatvorimo oči pred tom, svima jasnom, činjenicom, slavimo oskudicu kao preduslov istinske, autentične idejnosti/kreacije, a titule, isplative karijere, šljokice, zvezdanu prašinu i normirani život ušuškane prenatrpanosti besmisla ostavljamo onima koji ne znaju za bolje. Kad tad će ionako pokucati na naša vrata. Samo da ne krenu da ih u dobrom starom kapitalističkom stilu obijaju, za tim nema potrebe kada su ona ionako vazda otvorena.

In the underground, integrity lies within
in the underground, image doesn't mean a thing
when the substance lacks it's plain for all to see
if the deal is right then respect is where it should be.

For the fakes and frauds it's a fucking fashion show
total compromise will have them sell their soul.
all the negative all the useless influence
all the emptiness all the violent detriment
makes no sense...

Please have more to give than fashion and images
please have more to give than fashion and images

Caught up in a trap of media crap that's no way to live
Caught up in a trap of media crap so little to give
Caught up in a trap of media crap that's no way to live
Caught up in a trap of media crap so little to give

In the underground, integrity lies within
in the underground, image doesn't mean a thing
we can do away with this negativity
it's a golden day we can force them to stepdown

Нема коментара:

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.