четвртак, 10. децембар 2009.

Dobročiniteljka


Videla ih je u autobusu. Čim se, na poslednjoj stanici, autobus ispraznio kao pred šmrkom, ugledala je sitnu ženu kako se, sputana rancem, većim od njenih pleća, batrga da uhvati dve glomazne kese, a da joj pritom iz naručja ne ispadne zaspalo detence od, kako će joj kasnije reći, 20 meseci. Za prljavu jaknu vukao ju je stariji dečak, požurujući je da izađu dok autobus ne krene.
„Mogu li da vam pomognem?“, nekako je teatralno iskoračila pred njih skoro preprečivši put toj uigranoj porodičnoj strategiji. Žena je reagovala skoro instinktivno, povukavši kese ka sebi, dok je dečak iskočio iz busa kao iz zapaljenog kanua.
Odmerivši joj dobro lice, žena je prepustila kesu na koju se dobročiniteljka nameračila, a iste sekunde i drugu, žureći dok se dobročiniteljka ne predomisli.
„U kojoj si ulici?“, izverzirano je pitao stariji dečak kad su se svi našli napolju.
„U 109-oj Novoj“, rekla je praveći grimasu poverljivosti, iako joj je kroz glavu prošlo da li sme ovim odrpancima da kaže gde živi, da li su prevaranti, a mali sedmogodišnjak je već ogrezao u cake izmamljivanja informacija.
„Mi smo u 114-oj“, rekao je dečak, a dobročiniteljka se u sebi iznenadila tom otvorenošću i pričljivošću jednog, verovatno gladnog dečaka i skoro rastužila što će morati da razgovara sa ovim ljudima. Kao da je ta cela situacija najednom, kroz brbljanje žene o uspesima dečaka u školi, ubila dostojanstvo celog momenta, a nju pretvorila u mazgu. Šta ako je prevare? Ali ona ništa nema. U svakom slučaju, ima više nego ovi ljudi.
Dečak je brbljao, drugi je uporno spavao, a žena se hvalila decom. 114-a je odjednom bila sve dalje. Dobročiniteljka je bila ljuta i utoliko se više pravila ljubazna.
Žena je odmerila ranac koji dobročiniteljka nosi.
„I ja nosim ranac. Meni moja mama kaže – ih, kakva si, neko bi rekao da još ideš u školu, a meni tako najlakše. Uprtim njih dvojicu i sve u ranac! Danas sam izigravala ringišpil“, jednako se obraća i dečacima, nastavljajući neku zajedničku igru koju su danas igrali, ali i dobročiniteljki koja se pita da li se žena zaista danas igrala, ili sa decom – izgledaju gladno, odakle im energija?, možda ju je muž tukao, a ona sad sebe laže da im je bilo lepo. Postidela se i požurila da se uključi.
„Ma, ranac je najbolji. Spakuješ sve što ti treba“.
Žena je pričala, osećajući da je priča, prosta otvorenost u obliku zabavnih crtica jedini način da se oduži za šipčenje do 114-e. Sa umornog lica izbijao je prkos, naglo probuđeni život, više od želje da se ispovedi.
Ulica se penje uzbrdo, a stariji dečak neprestano zapitkuje krivudajući okolo i boreći se sa usponom.
„Jel ti skrećeš levo ili desno?“, pita.
„Levo, tuda mi je preče“.
„Mi više ne idemo tuda“, zadihano brblja mali, dok skreće desno, „tu je pitbul.“
Majka klima glavom i priča kako je pre neki dan nečiji pitbul, baš tu levo, rastrgao nečijeg psa.
„Ne moraš dalje sa nama“, ali ide napred i muči se onako sitna dok upozorava starijeg po kome šaraju farovi, razmiču nas u stranu kao ulični otpad. Sklanja se sa njima. Svi tegle kese. 110-a.
„Teglim tako. Mama mi kaže – donesi veš, nemoj da se mučiš. Al, neću, i ona je bolesna. Kad se on rodio, imala je operaciju. Što da je mučim? Za svekrvu me baš briga, nek tegli, al majka mi je, ona mi je dala život“.
U ženinom glasu, dobročiniteljka oseća oštricu koja deli dobre i loše, ima utisak da je žena labilna toliko da će svaka reč koju kaže izazvati eksploziju u njoj i, iz nje, kaznu za dobročiniteljku koja, samim tim što je tu traži đavola. U isto vreme joj je krivo što misli o njoj dok priča sa njom. Oseća da svi ljudi koji sede kraj svojih prozora u 112-oj Novoj znaju šta ona misli i rugaju joj se, teraju je nazad. Ovo se ne dešava. Ovo što sad hodaš ništa ne znači, jer tuda nećeš hodati sutra. Hodaće samo ona.
Broji ulice. Skoro ispusti kesu kad pas iz obližnjeg dvorišta zalaje kao gadna zver. Toliko je blizu da se dobročiniteljka osvrće očekujući da pitbul preskoči kljakavu tarabu i zarije joj zube u nogu, pa u vrat. Žena smireno tegli napred. Stariji dečak samouvereno grabi napred na mršavim nogicama. Dok žena priča kako ju je svekrva izbacila iz kuće kada se rodio drugi dečak, kako joj je rekla da „nije potrebna“, dobročiniteljka misli kako je život verovatno takav – kako će je pitbul zgrabiti baš onda kada se odlučila na dobro delo, koje je baš ništa ne košta.
113-a i čak pomišlja kako bi to bilo sasvim logično i pravedno. Baš tu, na tom skratnju sa poznate putanje, na desnom zavijutku sa mape kuća-posao-prodavnica. Tu stanuje pitbul. Kao sudbina. Sve ovo liči na sudbinu. Čačkala mečku. Klecaju joj kolena, a kuće su sve manje, kao da je lenji dečak, u iščekivanju ručka, polako prestao da se unosi u crtež čekajući mamu s posla – po negde fali krov, negde fasada, zelenilo se pretvara u žvrljotine dima zapušenih dimnjaka, a ulični psi u vukove.
„Nisi morala skroz dovde“, kaže žena malo ispod 114-e.
„Bilo mi je glupo kad sam vas već videla“, mrmlja dobročiniteljka.
Dok žena zastaje da se oproste, dobročiniteljka oseća kako joj laž ispunjava pluća, laž iz koje je krenula i u koju se vraća – da drugi treba da brinu o svojim životima, dok ona o svom ne mora.
„Ti si nam pomogla i pre neko veče. Bila si sa momkom“, kaže žena dok uzima kese.
„Nisam to bila ja“.
„Jesi“, kaže žena samouvereno dok namešta ruku i odmahuje glavom jer dobročiniteljka tupavo samo pruža kesu, umesto da je namakne na ženinu ruku.
Dok ova odmahuje, jer nema slobodnu ruku da prihvati kesu, dobročiniteljka shvati da kesu mora da namakne na pruženu ruku koja već drži dete. Namiče je i namiče. U tom trenutku, čini joj se da ta kesa i teret u njoj nisu postojali pre nego što je ona uzela da ih obesi o ženinu ruku. Kao da ih ona sad stvara. Žena zahvalno klimne.
„Izvini ako sam te pomešala sa nekim“, osmehne se žena i sa decom krene ka kući.
Dobročiniteljka se stušti niz ulicu.
Dok čeka u redu ispred kase, čuje poznat glas dečaka.
„Kupite, pet dinara“.
Osvrne se. Lice dečaka iz 114-e. U ruci drži nekakvo parče papira. Iza njega, upozoravajući ga da se smiri, ide žena sa mlađim dečakom u naručju. Ista prljava jakna i usahlo lice.
Dečak je uporan: „Može i za deset dinara, pa dobijete kusur. Dobijete kusur pet dinara“, kaže.
Instinktivno okreće glavu, gleda kako čovek ispred kupi kesu i izlazi i nervozno računa šta ima da plati.
Žena se okreće prema gospođi koja drži korpu, u kojoj su hleb i mleko.
Dok žuri napolje, ne uzevši kusur, čuje kako žena kaže gospođi: „Vi ste mi pomogli i pre neki dan“.
„Nisam“, nasmeje se dobročiniteljka.
„Izvinite ako sam vas sa nekim pomešala“, kaže žena.

Нема коментара:

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.