петак, 16. октобар 2009.

Keva


Tri meseca pošto se njen Milan odselio Rosa je u kupatilu, u dnu cipelarnika pronašla njegove cokule. Isprva nije ni znala zašto ih je izvukla iz paučine, pažljivo izglancala i stavila kraj svojih cipela u predsoblju. Rosa nije bila zatucana žena iako bi to neko ko je vidi kako čeka poslednju 32-ojku pre nego što krenu one noćne u kojima ne važi radnička markica, sedeći na prevrnutoj kofi, u trošnom kaputu ispod kog viri kombinezon šireći miris jeftinih deterdženata, sa metalnim šnalama u glavi, mogao da pomisli. Zna da se Milan neće vratiti, ali je cokule stavila u presoblje jer su joj delovale sasvim očuvane. Prosto da se čovek začudi zašto ih je Milan ostavio kad je spakovao onaj jedan ranac i poljubio je u obraz rekavši da će se snaći, da ne može više tako, na njenoj grbači, u tom kraju, s tim ljudima, sve jednako i sve iznova.

Rosi se činilo da su cokule sasvim jake i da će joj barem jednom dobro doći da očisti sneg ispred zgrade kad na nju dođe red da čisti.

Eto šta su ti deca, čistiš sneg da ne lome vratove, a ona onda nađu neki spust baš da lome vratove.

Onda je jedne večeri, vraćajući se iz centra gde je čistila u zgradi u ulici Đure Daničića, koja je upijala sav smog iz zapušene Ulice 29. novembra kojom su purnjali autobusi, Rosa pokisla. Cipele su joj bile natopljene vodom, „a jesu bile jeftine“ – govorila je u sebi Rosa. Ljuta na sebe što kasni na posao, Rosa je ujutro nazula Milanove cokule. Tek uveče kad je sa nateklih nogu skinula bakandže shvatila je da je iz kuće izašla budiboksnama i zabrinula se kako su je drugi videli. Ali, iako su njene cipele sutradan bile suve, a napolju vreme gotovo prolećno, obula je Milanove cokule.

Prvih nedelju dana bile su joj teške, a i napravile su joj žuljeve na peti i na palcu, pa ih je na poslu skidala i obuvala papuče dok čisti. Onda se navikla. Čvrstina oko nogu i pomisao da su te jake, čiste cipele pripadale njenom Milanu činila je da se oseti bliže sinu. Onda je sasvim prisvojila cokule i skoro da se radovala jutrošnjem izlasku jer će ih obuti. Rosa je nosila cokule kuda god da kene – na pijacu, do komšinice, u čišćenje snega. Razgrtala je cokulama tugu, melanholiju, strah i gnev.

Jedne večeri, stajala je tako na stanici, hodajući levo desno. Primetila je da je već neko vreme ljudi kojima svakog jutra, u ranu zoru, klimne glavom u znak zajedništva i vedrog saučešća što su budni dok drugi spavaju, gledaju zbunjeno, skreću pogled ako im ona pogled uzvrati ili klimne glavom.

I dalje je čistila zgradu, ali onda su joj rekli da više ne dolazi – našli su drugu ženu, ona nije radila posao kako treba.

Hodala je gradom. Frižider je bio prazan, telefon više nije zvonio.

Onda se jednog dana javio Milan. Čula je glas sa one strane žice: Sve je propalo, ne mogu više da podnesem ove ljude, ovaj kraj, ovaj život.

Rosa je upravo očistila cokule. Supa je vrila. Rosa je postavila još jedan tanjir.



Нема коментара:

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.