петак, 23. октобар 2009.

Rudnik u Boru

Stigla mi danas vest da će, kao uvertira u naredno izdanje festivala Slobodna zona, bend Duo Trojica održati koncert. Nisam morala ni da čitam dalje već sam znala da je Duo Trojica iz – Bora koji se polako pretvara u domaći Sijetl.

Ne znam da li je Bor izvučen iz šešira na beogradskom žrebu pod nazivom koji ćemo novi Nebeograd da usrećimo tako što ćemo ga predstaviti kao žrtvu al kroz popkulturnu sepiju, a onda iz tako dobijene černobiljske utopije sa šmekom postsocijalističkog sivila, da izbacujemo seriju markica sa logotipom Bor kao novim brendom za beogradske alternativce.

Iako mislim da je bolje obraćati pažnju ikako nego nikako, zapada mi za oko da je u tom poslednjem talasu prisvajanja Bora kao mesta svih naših strahova i sumnji o koje se otimaju kulturgenerali beogradske alternative poistovećujući svoj osećaj za alternativu (u umetničkim, estetskim, a kako oni veruju i političkim, stvarnosnim okvirima) sa realnošću i svakodnevicom tih ljudi, čitav Bor ono što se, umetničkim jezikom valjda zove pronađeni objekat.

Ispada da centar, čak i kada uputi pogled preko vrhova svojih cipela, nije u stanju da razume išta mimo i izvan sebe. Niti da ga prihvati ako mu prethodno ne da neko mesto u odnosu na sebe. Pa, sad, siroma Bor, mora da bude alternativa. Ako si iz Bora, a ko ovi naši beogradski seljaci slušaš neki džiberaj opet ima da te nema. Ne možeš ti brajko tako veseo da se krećeš po černobiljskom pejzažu, ako si iz Bora ima da si alternativa, drukčiji se u Beograd ne pomaljaj.

Kapiram da se slična stvar nekada u davnoj prošlosti desila i sa Novim Sadom. Bor je, u ovom smislu, prst u oko primer pošto se dešava na naše oči.

Još od kad se pojavio Goribor, a Bor otkriven na mapi Srbije, beogradski reditelji, izdavači, pisci i pozorišta, klubovi i časopisi (ovako kad se nabraja, ispada da ih ima, a u stvari je reč o egzodusu šačice ljudi) ne prestaju da se fasciniraju tom količinom realizma. Kao da je ceo grad nekakav, bože me prosti, simbol.

Najsimptomatičniji primer su Milena Marković i Oleg Novković koji putuju u Bor otprilike onako kako bekpekeri dolaze u Srbiju – da se nadišu smoga i naperu kose u lavaboima ne bi li osetili da su živi. Iako ova migracija umetničke matice, smorene po alternativnim klubovima i ostalim izveštačenim scenama, najviše liči na selidbe feudalaca i hodža u svoje malko pa udaljene banje i vidikovce kad o vašarima seljaci hrupe u njihov grad.

Reč je o proračunatoj kulturnoj transakciji. Vi nama sadržaje, priče, jade, a mi vama status alternativca, živog, realnog – uz status žrtve pride.

I iako rudnici u Boru koji su dobrodošli za melanholične umetničke pejsaže služe kao novi vid inspiracije izblaziranom beogradskom umetniku, jer on tamo nalazi ono čega u njegovom, poseljačenom, gradu nema, jedini zaključak je – da ovde gradovi van Beograda (a i on sam) u tom smislu kulture postoje samo u tom odnosu centar – periferija.

Dakle, Beograd je u Boru opet našao svoj rudnik, a pitanje je šta bi bilo kad bi došao čovek iz Bora i hteo da prosto zauzme radni prostor ili radni prostor stvori u Boru, umesto da, kad to zatreba beogradskom umetniku, njegovom garderoberu, portparolu i šminkeru, da figurira kao neka kolektivna predstava. Koju, najverovatnije, za to što je samo predstava, niko živi ne plaća.

4 коментара:

nasdvoje је рекао...

uh, pravo u centar!!! mislim da mi je ovo najdraži tekst koji si ikada napisala.

apropo goribora - nije ga otkrio beograd već je zagreb morao da mu pokazuje. doduše ima nekih primera i u suprotnom smeru, ali svejedno to dovoljno svedoči o provincijalnosti našeg civilizacijskog krema, nesposobnog da stvori iole smislen kontekst, osuđenog na drhtavu resavsku školu (pevao koja o tome pre skoro 30 godina u pesmi "sviđa mi se da ti ne bude prijatno").

odnos centra i periferije je ključno pitanje koje se prelama kroz razne dihotomije - lokalno-globalno je prva osa koja mi pada na pamet. i maltene svuda globalno isisava lokalno (zašto demonstranti nose palestinke?, crnci kao sportisti i zabavljači wasp amerike, srpski sportisti i manekenke kao beli crnci evrope itd), samo su se kod nas "pametnjakovići" "dosetili" da globalno treba da poništava lokalno, pa sad svi kad je centar hipertrofirao u samozadovoljštini arogancije i izblaziranosti gomile priučenih likova, kad nema više ničega smislenog u njegovoj ponudi osim razmažene dece koja simuliraju bunt, ajde da vidimo šta ima u vranju, šta ima u boru, šta ima u kragujevcu pa da se malo ogrejemo na njihovoj vatri stvarnosti da ih potapšemo po ramenu i da im kažemo da su kul. koja kulturgeneralska sprdačina istih onih likova koji će da ti pune glavu pričom kako je ovde sve loše i da ti prenose negativnu energiju pošto, naučeni da grabe i otimaju, ništa drugo ni nemaju da ponude u energetskom transferu, nešto kao nevešto prikriveni (civilizacijski) jakobinsko-rasistički obrazac stanja svesti glasača ldp-a i ds-a koji u startu računa sa razlikama među ljudima a na papiru se gromko zalaže za jednakost, mafijaška buržoazija raznih ideoloških boja koja se u staklenom zvonu zaključava iza sedam vrata kako bi u komforu i na miru saosećala sa sirotinjom. pljuc&bljak, fuck off & die...

Анониман је рекао...

Pa da, ako se tripuješ da si Englez, samo je pitanje vremena kada ćeš staviti onaj smešni safari šlem na glavu i otići da prodaješ đinđuve domorocima.
No, ima tu i druga strana medalje. Ni domoroci nisu sasvim nevini u celoj priči, simbioza bolesti.
Inače, gotivim Bor. Svake godine sam tamo bar jedanput(na putu ka Borskom stolu), znam i nešto Borana. Zanimljiv Grad.
Da, grad sa velikim slovom na početku.

Đorđe Kalijadis је рекао...

Bojim se da si u pravu.

nasdvoje је рекао...

u pravu si vrapče za tu drugu stranu medalje. meni žao za goribor, st je mnogo drag lik uživo, da ne kažem normalan, ta reč je lišena bilo kakvog značenja. šteta što mu mnogi hejtuju bend zbog hajpa i "fanova".

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.