среда, 29. децембар 2010.

Dve dioptrije




Baka nikada nije gledala španske serije. Čak i kada se mama, koja se inače uvek polomi kad baka bane, bez izgovora prepuštala dugim monolozima Ljovisne i Kasandre, baka je odolevala tom urnebesu. Baka bi sedela sama u kuhinji i glođući nokte čekala da istekne maminih 45 minuta, pa da ona nastavi gde je stala, u realnom vremenu, o realnim problemima. Bakine priče su bile priče o kondukterima, velikom snegu kroz koji se probila da bi uhvatila voz, o novim bezobrazlucima pijanog komšije Miće, i, dok se mama rumenela nakon pretrpljenih muka s malog ekrana, baka ju je gledala poluprekorno, ko da je čeka da se presabere. Mama je isprva probala da objasni čemu to odvajanje, ali se svo objašnjavanje u stvari svodilo na prepričavanje serije, jer kako da objasniš zašto si seo u tu sobu ako ne objasniš šta je dovelo do tog trenutka u kom baš Ljovisna želi, jer u prošloj epizodi... Na to baki kreću već da rastu rogovi, jer je ona izvan tog sveta, kao izvan neke opne u koju ne da da se ugura. Iz nekog razloga, baka nikada nije prelazila u sobu sa Špancima, i u odsustvu mame, okretala se nevoljno tati koji nikada nije umeo da glumi da je sluša, jer bi dok je ona pričala bez pardona otvar’o knjigu, pojačavao televizor ili jednostavno odlazio baš tad da se brije.
Porodica je konačno ujedinjena sa pojavom Farme. Ne samo da je svo troje gledaju, već se svakodnevno čuju telefonom da jedno drugome prepričaju ono što su gledali, da razmene utiske i, za slučaj da je neko nešto propustio, obaveste o promeni situacije. Baka je bila poslednji bastion koji je pao. Sa treskom. Sada je ona kolovođa i neretko se može čuti da je mama i tata kritikuju što ih čak i telefonom obaveštava o nečemu što su, pobogu, i sami videli. Što upravo ide na ekranu!
Kad prevaziđu te dispečerske nesuglasice, svi se slažu da je Aleksandar Ilić previše krut, da je Vendi bezobrazna, Eva Ras luda, Ekrem prost, a da Marjan jedini radi. Ipak, mama i baka navijaju za Katarinu i Baneta, a ako baš Katarina ne prođe onda nek prođe Jovana.
Kada odem kod mojih, a TV je uvek okrenut na Pink i na Farmu, isprva mi izrastu rogovi – ne što meni smeta, iako nekad stvarno deluje kao da je gomili idijota data cela jedna frekvencija, ceo jedan narod da mu se nasadi na glavu čisto fore radi, nego više me iznervira to - ko su ove spodobe da se moji njima bave? Moji mi izgledaju kao žrtve jedne kompletne prdežijade. Recimo, oni ne bi čuli za tog Đusa da Đus nije upao kroz dimnjak Farme, i ne bi znali za YouTube Ekrema da ga ovaj nije iskenjao na svoja vratanca. Ok, znali bi za Kevu Ras, al više s nekim respektom, kao za staru glumicu i osobu iz Kulturnog dodatka. Eto, to me kolje. Taj utisak da se naš’o neki mesar, prikupio nesvarene otpatke, počup’o repove, uši, brabonjke, ispljuvke, samleo i prodaje mojima ko paštetu, čašćava li čašćava.



A, oni u slast jedu ni ne znajući od čega je šta otpalo. Sve tako nekako mesarski i kretenski. Međutim, kad ja njima kažem da me nervira što to čudo non-stop gledaju, što ih toliko okupira i da me nervira da baka zove po deset puta da obavesti mamu (koja isto gleda) šta je rekla Vendi i gde je stajao kreten Ekrem, koje god teorije da izbacim na sto zašto je to sve besmisleno, oni se slažu. Njima je to jasno sve. Zapravo, njma je to sve jasnije nego meni, jer za razliku od mene znaju o čemu pričaju, pa tu još od njih i saznam zašto mislim to što mislim. Pa, onda malo odgledamo zajedno i na kraju se raziđemo. Na putu od njih, svaka moja teorija mudrosera nailazi na žive primere iz života Farme, čime moja teorija, razlog i nervoza postaje samo deo njihove nervoze što je neko nešto na Farmi rekao ili uradio. Nemoguće je biti bešnji, protivniji u odnosu na Farmu nego što to već jesu gledaoci Farme. Oni vode tu bitku. Ko ne gleda, jednostavno nema šta tu da traži, skroz je van te borbe.
I tu negde usput padne mi napamet jedna tužnjikava istina. Meni te Vendi, Ekremi, Jovane i Marjani u stvari kvare sliku mojih. Sliku jedne poštene, skrušene, skromne, bogobojažljive, nepatvorene, malo, u burnim vremenima, sjebane porodice. Tu melanholičnu sliku kvari mi ružan, bahat smeh, masni vicevi, besmislene, manipulatorske igre za koje sam negde u dubini duše verovala da mojima nisu smešne, da im se gade, da će od njih postiđeno da skrenu pogled. Kvari mi tu tužnu, ali meni iz nekog razloga bitnu misao da su oni ljudi nekog drugog vremena, nekog manjeg grada, neke staloženije naravi. I tu negde usput skontam da i oni, biće o meni imaju takvu neku predstavu jedva svršenog studenta koga zajebava ceo sistem, drži ga na honorarnim jaslama, ne da mu da se zaposli, da pošteno otpočne neki posao, neki kutak, neki brak, neki život. I vređa ih svaka komplikacija na tom putu, svaki moj nervozan, perverzan osmeh, svaka moja krivina, besmislena pojedinačna misao, neki glupi hir. Eto, šta bi ja htela – da su oni dobri, požrtvovani i smerni. I isto bi oni hteli i od mene. A, nešto nam se svima ne da. I tako sedimo, oko nas malo po malo popušta neki zid. K’o dve dioptrije ona ćorava na daljinu i ona ćorava na blizinu, približavamo se jedni drugima nesigurno do potpune vidljivosti.

3 коментара:

nasdvoje је рекао...

polomila si sa ovim tekstom! sramota i stid (ili bestidnost, ako pričamo o učesnicima) su jedine dve kategorije u kojima iole i vredi misliti o farmi, vrhunskom dokazu da je beda pre svega duhovni pojam.
ono što mene, mnogo više od farme brine, je što primećujem da u ovoj zemlji nema više kopanja kao nekad. okej, nekad se okopavala njiva da se preživi, zatim se kopalo u potrazi za raznim znanjima, činilo se da ljudi imaju neka interesovanja koja im nisu servirana medijskim bombama. i iako prema otkrićima onog smeha od vikiliksa čak 61 % građana srbije ima negativno mišljenje prema sad, po čemu deli prvo mesto u svetu sa atomskom silom pakistanom, tužna je istina da smo mi sve veći amerikanci u duši ako merimo njenu veličinu medijski posredovanim sadržajima. i dok pauperizovan narod biva hipnotisan farmom, što je u neku ruku očekivano, bar za mene, od na papiru sofisticirane populacije kao što su gejevi/pederi/lezbijke bi se mogao očekivati neki malo jači napor u kreativnom pravcu. nažalost, posle nesrećnog kratkotrajnog prisustva žurci loud & queer sad za vikend u onom čudu od francuske sobarice mogao sam da se uverim i da se u tim naprednim krugovima najjače vrišti uz britni, madonu i lejdi gagu... što je vrlo slično farmi, samo šljaštavije i bez blata.
i nije toliki bedak što smo odrpani, neispavani, poniženi i siromašni - svi ti nedostaci ne moraju čoveku da oduzmu ljudsko dostojanstvo. ali jeste neviđeni smor što se sve pretvorilo u bljutavu bezličnu ozračenost pod uticajem turbo folk stanja svesti (iako po kvalitetu nije ni prineti izvornim (neisiljenim) manifestacijama tog autentičnog i energetski pozitivnog fenomena) kog se uz izraze gađenja svi kao odriču, a do zadnjeg zareza ga praktikuju. dobro, mene lično previše ne pogađaju ni ukusi ni akcije drugih ljudi, ali me pomalo vređa što me sa svih strana non stop ubeđuju da je taj kršični, površni i vulgarni pristup životu nešto najbolje što je moglo da nam se desi.

nasdvoje је рекао...

pade mi na pamet još jedan primer: medijske glavešine vrlo dobro znaju da ne mogu baš stalno da zaluđuju narod pa im s vremena na vreme udele kosku tako što na tv dovedu nekog za koga se vidi da je razmišljao o tome što govori. i to bi trebalo da bude ok, samo što je fazon u tome što su opet oni na vrhu piramide odlučili koga će da ti serviraju.
elem, u nedelju kod bećkovićke gostovala vedrana rudan, zanimljiva žena već dugo unazad, ne slažem se uvek s onim što priča ili piše, ali je poštujem jer nije magarac. ja sam u to vreme igrao soni u staklencu ali sam uspeo da zakačim malo od reprize. smoren količinom snega koja je pala na grad, odustadoh od gledanja i mahinalno upalih kompjuter pa odma na fejsbuk. a tamo, pa bar 20 statusa posvećenih liku i delu v. r. ljudi koji se među sobom ne poznaju.

etotako је рекао...

Nemoj da ti kvari sliku jer:

Ona moja pokojna baba, još onako nepismena, je svako veče posle muže krava sa nogama u lavoru (ne mere se u krevet prljavije nogu), gledala Dinastiju. Pošto je teško mogla da izgovori Kristl, ona ju je zvala Blejkovica. I kad Felon, i s kim, i što ona rospija opet jede govna i tako dalje...

Ali to je ni jednom nije sprečilo da namiri blago (stoku), narani čeljad, popere veš na bunaru, izratuje s pijanim đedom, oplete svima čarape i džempere, oćera ovce da pasu, prekopa bašču, ubije bijesnu lisicu...

Naravučenije. Dok god taj "bljak" ne menja "stvarni" život u kom se diše, jede, plete i preli, dobri su :)

I mislim da ta "starija momčad" više kapiraju sve o toj farmi od svih "podmladaka". Oni kapiraju, a mlađi je žive. U tom je ključ.

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.