петак, 17. децембар 2010.

The Phantom Band - The Wants (Chemikal Underground)

Checkmate Savage, prošlogodišnji debi Glazgovljana koji su se u svojim ranim sviračkim danima predstavljali i kao Robert Redford, bila je jedna od osvežavajućih ploča koje popravljaju raspoloženje svojim nesputanim artizmom, kompleksnošću i studioznom izradom. Ovi samozvani škotski robofolkeri vratili su se u žižu sa novim, vazda teškim drugim albumom mnogo pre nego što je iko mogao i da pretpostavi.
Jer, ako ćemo otvoreno, debi je bio jedna od onih višeslojnih slušalačkih avantura u kojima se pri svakom novom audio susretu otkrivala još po neka godina krvavog rada, i intelektualnog i tehničkog. The Wants nema inicijalnu dopadljivost prethodnika, na prvo slušanje zvuči odbojno i hladno, što je dodatno pojačano samom distantnom prirodom svirke sastava kao oni sjajni ljubavni filmovi o velikim romansama u kojima stisak ruke znači više od raspojasane jebačine u prosečnom holivudskom ostvarenju.
I taman kad površni zaključak "jaom šta su se ovi istripovali" preti da postane generalni otpisujući stav, vi pustite sebi još jednom The Wants i otkrijete da je svaka od pesama iz ove zbirke našla neki svoj put do vaše podsvesti, da se ljuljate u brodskom ritmu uvodne A Glamour i pevate dok hodate ulicom, ne hajući za čudne poglede koji vas streljaju u mimohodu. Iako sjajan, Checkmate Savage sa svakim novim slušanjem nove ploče sve više postaje štura skica za istinski muzički projekat, što ova j naslov svakako jeste.
Nepodešena za instant dopadljivost, The Wants je ploča kojoj će neki zameriti manjak tzv. hit pesme, ali su Škoti pristupili izradi ovog albuma na način koji je nesumnjivo bravurozan, bez ikakve greške u koracima, puštajući svakog sekunda još po nekog kreativnog zeca iz šešira čime ovaj album ulazi u krug onih s kojim je poželjno malo strpljivog rvanja koje se svakako isplaćuje s kamatom. Postojane, pomalo zlokobne a svakako i cinične atmosfere, ova ploča odiše britanskim duhom u najboljem smislu te reči, revalorizujući sam format dugosvirajuće ploče kojoj mnogi već duže vreme predviđaju izumiranje. Neće biti!
Nalik čitanju kakve fantastične knjige čijih ste prvih sto strana pročitali sa knedlom u grlu a odmah zatim pročitali sledećih hiljadu iz cuga, The Wants je artefakt vrhunske kulture zvuka, bastion dobro obavljenog producentskog posla u kome svaki odsvirani ton ima svoju svrhu i mesto. Umesto rezimea: ploča koja će se često puštati u godinama koje predstoje.


When there was a fallen bird
Everybody stayed awake
Everybody craned their heads
To see my changing shape
We must dance
Against a torchlight moon
Everybody knows it's true
Ship that sailed
On its deck we stand
And I comb my hair
Pray to see
Do not take us down
We made of stone
But we are not hollow
Everybody knows it's true
Not in my life we must
There, they're rich enough
From the shadow to the tongue
Everybody wants to burn
But the cost is just the words I crucified
Everybody knows it's true
Now we seem to rest in time
Like a secret kept
Like the saddest ring that she tied into my bones
Before we left
Faded to blue
Everybody knows it's true
Not in my life we must
There, they're rich enough
From the shadow to the tongue
Everybody wants to burn
But the cost is just the words I crucified
Everybody knows it's true
Everybody knows it's true
Everybody knows it's true
Everybody knows it's true
Everybody knows it's true
Everybody knows it's true
 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.