среда, 11. новембар 2009.

Evropa za sve



Sinoć su u RTS-ovom Dnevniku objavili da počinje akcija Evropa za sve, osmišljena kao javni konkurs tako da svi građani iznad 18 godina mogu da se prijave tako što će popuniti formular i tako što će se neko, institucija ili pojedinac založiti za njih isticanjem hrabrosti, moralnosti, inventivnosti itd. te osobe. Osim godina, jedini uslov je da taj nikad nije bio u zemljama EU. Onda će na televiziji da bude izvlačenje 50 dobitnika te ekskurzije (nije precizirano dal će da idu kao grupa, ili će ih novinari RTS-a pratiti do granice, a onda otisnuti ko bocu sa porukom vapaja i posuvraćene ljutnje pa će da idu inkognito, civilno, svako u svom aranžmanu). Zna se da će tih 50-oro delegata bez viza obići Rim, Pariz, Berlin i Brisel.

Simbolika ovog čina tera mi suze na oči, prosto se raspilavim! Al mi suze zapnu kad, odma nakon ovog priloga, markantni voditelj napomene kako je RTS posebno prilagodio program za decu predškolskog i školskog uzrasta koja će, zbog obustave rada škola, ostati kod kuća prepuštena kladionicama i igraonicama. Ovako će, uz RTS moći da dobiju Fiat punto radom svojih ruku.
Suzu je teško pustiti i zato što je Evropa za sve konceptualna. U trenutku kad ceo svet drži krampove u rukama i ruši zidove što od stiropora što oslikane, u znak godišnjice Berlinskog zida, i naš problem s vizama ispade dramski zaplet vredan pomena i osmeha konzula Francuske koji obećava da će dobre đake da pusti da prođu, a loši na njih nek se ugledaju. Biće da i mi ovim performansom u režiji potpredsednika vlade za evropske integracije dajemo alegorijski doprinos globalnoj stilskoj vežbi. U Rimu su se opredelili za kamerniju varijantu, pa je, po rešenju italijanskog umetnika, na Španskom trgu osvanula maketa zida, al ne da se gleda nego da svaki prolaznik prođe celom dužinom istog i oseti kako je bilo oko Berlinskog zida pre 20 godina (alal vera, oni su evoluirali do nivoa empatije, mi smo još na postu spoznaje i okajavanja).

Spram ove, katoličko pokajničke varijante, u Berlinu su pribegli nešto revolucionarnijoj varijanti, pa su dali narodskim umetnicima i deci da oslikaju džinovske domine, al da ih sruše velikani.

Nama zapade da, u celoj fešti, ko i svakog dana igramo lutriju. Doduše, sad u svečanijoj varijanti, jer mesto Suzane Mančić i njene TV čeljadi što izvlače klikere, sve je podignuto na državnički i internacionalni nivo, a izvlače se ljudi. Eto, tako je još jednom umetnost pokazana na ovim gore primerima, kod nas veća od života. Od krvi je i mesa.

Da neko ne bi pomislio da je reč o zameni teza, te da se umesto prava i pravda potura romantični, svečarski koncept sreće i slučajnosti koji caruje bubnjem sa tiketima, uvedena je i mogućnost preporuke, tj. da u Evropu ne može da ide tamo neka bitanga, il puki grešnik, nego junak našeg doba - moralan i dobar čovek. Pitanje je oće li takav imati čitave cipele za put.

Pade mi na pamet, slučajno valjda, epizoda iz mog porodičnog albuma.

Kraj je bombardovanja. JAT svečano stresa napalu prašinu sa svojih krila i objavljuje da će sad, u znak slobodnog poletanja slobodnim nebom da za džabe poveze građane do Tivta. Moj se otac prijavi, al mama u strahu ne htede da ga pusti. Pa, gde ćeš, jesi lud, do juče su nas gađali, otkud znaš da se ne predomisle. Al, oće tata da protegne noge. U nedostatku argumenata, mama udara niže: s kojim parama ideš. Pa, sve mi je plaćeno, tvrdi tata. Al, ne uzima u obzir one sitne troškove koje, kao beneficirani putnik, treba sebi da priuštiš kako ne bi pokazao da ti je baš sve plaćeno i da, inače, samom sebi tako nešto ne bi mogao da dozvoliš. Dakle, da popiješ kafu na aerodromu, da kupiš nešto u tom Tivtu. Naljuti se žena i tata ode onako pun krivice, ko da nije dobio blagoslov. Polete avion s tim teretom i vrati se. Da dokaže da mu novac nije bio potreban, već samo da vidi oblaka, tata vraća onaj hladni avionski sendvič. Eto ti.

Palo mi je još tada na pamet da su i mama i tata bili u pravu, da su oboje, duboko u duši hteli da se oslobode zamke, tereta, svako na svoj način – mama tako što iz inata, iz nepoverenja prema tim oblacima što su do juče pljuvala pretnju, poremetila joj dan i noć, zarije pogled duboko u zemlju, još više odlučna da ne veruje nikom, i tata da samo uzleti iznad te zemlje, da se oslobodi teskobe.

Da, oboma nakon puta nije bilo pravo. Tata se vratio još napetiji jer je sve vreme gledao na sat da mu povratni avion u aranžmanu ne pobegne, a slobodno nebo mu se ne sruči na glavu u nepoznatom gradu. Mama od straha da avion ne pogodi koja usnula granata il da se ne sruši, il da se prosto nešto „još gore“ desi.

Ne znam ko je pojeo sendvič.


3 коментара:

kerovođa је рекао...

:):):):)

*****

nasdvoje је рекао...

nije što si naša, ali sjajna analiza kolektivne tragedije u kojoj se nalazimo na životnim detaljima, koji govore više od svih sporazuma, snažnih podrški i poruka ohrabrenja.
ja sam odavno oguglao na slične politikantske akcije (koje se, za neobaveštene, uračunavaju u sve one silne milijarde koje se u srbiju slivaju iz brisela) bazirane na zloupotrebi dece i uvek se setim jednog dnevnika tik nakon agresije u kome je mrkonjić nešto furiozno obnovio, a učenica četvrtog razreda drhtavim glasom pročitala pesmu preCedniku miloševiću u kojoj se on "izdigao kao feniks iz pepela".
deset godina kasnije, pikavci su možda drugačiji, zdraviji, ekološkiji i progresivniji ali je piksla i dalje puna i niko nema nameru da je isprazni.

Đorđe Kalijadis је рекао...

bravo!

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.