среда, 9. децембар 2009.

Hobi.duša


Najgore je kad kažeš da ti je dobro. Onda ispadaš budala. Uvek će se neko naći da ti kaže da bolje možeš da regulišeš svoj status na birou, da se prijaviš u udreženje ovih ili onih, da uzmeš ovu kartu, karticu, onu pilulu, pilulicu, da je onaj TV bolji a jeftiniji, a ovaj digitalni aparat manje reklamiran, al suštinski kvalitetniji. Da si budala što ideš tim prevozom na posao, kad ti je kombinacija neka deseta dva efikasniji. Da mršaviš na glup način, da piješ sok koji je "pun holesterola" i unajmljuješ stan koji, za manje pare, a bliže gradu, dalje poslu, a sajt s kog skidaš filmove je pičkin dim spram tog nekog com com com...

E, da ga jebem!

Ima li načina da se isključi kalkulacija? Oće li svet baš na svakom koraku da te zajebe? A, ako se ti na tu mogućnost pripremiš, ne doprinosiš li takvoj situaciji. Treba ostati nepripremljen.

S druge strane, vreme je opet beskonačno. Vreme celog sveta u kom ništa od ovih generalija nije bitno. Koji sam skot! Još ovo prvo i da razumem – al ove apostole beskonačnosti duše, sabite u vreme nakon posla pa do leganja ne mogu da skontam. Biće zato što su moji posle posla uvek cenili da ručaju, odmore, prošetaju, gledaju TV, večeraju, pa legnu. Pošteno. Al, evo šta mi sve napriča...

Dok, do 17h prodaješ svoju radnu snagu, od 17h brineš za svoju duhovnu snagu, pa kako drugačije nego što tvrdiš da ti sve živo smeta i fali u društvu, na poslu, u vezi, u menzi. Strah da ćeš ispasti izdržljiv, a samim tim i bezosećajan, nezahtevan, izrabljen, potuljen, i generalno obesmišljen, spotiče te na svakom koraku, pa i ono malo vremena što imaš da daneš dušom trošiš na gledanje još kojeg filma, još koji net razgovor de ti je, da se ne lažemo, uglavnom nejasno u kom je taj neko fazonu i dal će sutra da ti jebe mater, dal se posvađao s curom pa mu sad sve ravno, il se naduvao, jer ga znaš iz neke poslovne priče, a delovo ti je ok, onako „da misli svojom glavom“, "da sluša dobru muziku", "čita prave pisce", da zna šta nam 'merika radi, da je neki opasnik/ca, da jede soju i u bašti gaji bonsai mačke, da je sveukupno iznad sit’acije, da mu se živo jebe, oli se mnogo brine. Da je, po svim saobraćajnim propisima – ličnost! Jebo ga ti, voli i Tarkovskog, al i nekog tamo reditelja krimića, obujima sve krajnosti. Ne kapiraš mu sve cake, al tako duvate u ekrane do po noći, on kaže, tvoj dečko je isti ko ja, a moja devojka ima te tikove ko i ti, i ja znam kako se sprema pasulj sa bosiljkom, imam jednu knjigu, čito sam je na norveškom, pisao je neki Jermenin kome je keva Japanka, moram da kenjam, al budi tu, mnogo volim da pričam s tobom... Pa se, od svega baljezganja, identifikuješ s činjenicom da je preko neki stvarni lik kome se prikenjalo i koji živi u nekom stanu sa klozetom. Tu te je skeco! Taj baja/nka je osećajan/a aaaa aha! Pričali ste na majanskom, al sve su to u refrenu rekli jebeni Bitlsi koje ste pljuvali

Strah od slike radnika koji se vrati kući, nazuje papuče, jede, legne da spava, gleda TV, jede i legne da spava pa ujutru sve Jovo nanovo od savremenog korporativnog radnika čini čudnu predimenzionirano duhovnu biljku. Koja kenja na netu i, treba joj čitav krug ruskih klasika, flamaskih slikara i peruanskih pank bendova da bi napravila okretaj zavrtnja ka domaćem pasulju i "svoje omiljene dečje knjige, a bogme i sevdalinke". (jer ga mori, na sve, i to - jesam li suviše nestvaran?)

Neverica u samog sebe, onog dnevnog baćuške koji se šunja po biroima, tobož obezglavljen, zgađen na masu čiji je deo nagoni ga u drugo, hiperduhovno, hiperhipi krdo internet bulumente koja može da ukrsti Mišimu i tetovac i postigne orgazmičan čet efekat. A, je, a ujutro svi na bus pa u fabriku! Kopka me, zapravo, ta žica današnjeg radnika da se duhom opere od svog radničkog prepodpodnevnog bitisanja. Ko da ga je sramota. Ko da su oni nekadašnji svi odreda radili za Isusa lično, a današnji ne priznaju ništa sem sopstvene manufakture. Muči me, o da, jer ja bih da sebe ponesem na posao i sebe ne prodam na netu za čašu bezalkoholnog, mlakog razgovora. Neću da lažem - ja bi da svoj dnevni rad ne moram duhovitostima da pravdam nekoj budali na četu.

Pa, onda, o festivalima japanskog, rumunskog, korejskog ili flamanskog filma dolazi do najezde zombija žednih duha, presamićenih od straha da su davno pomrli, uplašenih od sopstvene telesne senke. Uplašenih od mašine na kojoj kuckaju i rmbaju. Od bezduhovnih radnji što ih obavljaju, kao da je duh nekakav ekstra nadev, šlag na espreso koji dobija samo dobro dete. Tražim isterivače duhova! Hoću čoveka za mašinom, drag mi je radnik bez misli, potuljeni, usnuli, sprženi čovek u gsp-u. Razumem ga.

Duh za poneti izrodio je kulturne vodiče, nas blogere, razlike između dobrih TV voditelja i loših TV voditelja, dobrih noćnih klubova i loših noćnih klubova (potonji te tretiraju kao radnu stoku u oboru od stroboskopskog svetla koja, zaglušena rikom bezimenih DJ-eva pije dok se ne obeznani, koja mora da kupi odeću da bi se pojavila, dok te prva tretira ko lučkog radnika koji voli kurve sa srcem i mesto digitalnih, kači satove iz gotskog zamka ili iz babinog vajata da izgleda da vreme teče sporije, a starke kupuješ preko neta – donosi ih roda).

Tržište za brodolomnike iz korporativnih dušegupki radi i posle 17h, samo što funkcioniše, ekološki svesnog duha, zaplašen od mogućnosti da posle tog tavnog časa naiđe na zanemela usta, spržen mozak i zavezano grlo iz kog, kao iz kace dopire glas prigušen u predelu grudi ili grla - ovisno gde je koga strefilo.

A, sad bi da ga obrnem.

Ako je sve tako, a men se čini da nekad jeste, pa pošto mi je nekad dovoljno moje činjenje, ja bi da obrnem stvari čisto eksperimenta radi, al ne samo radi toga rekla bih da, kad mu treba ta vrsta mira, nek se nosi duh ko luksuzni gost koji bi samo pršute. Da se nosi duh kad mu treba da se moj šef skloni pa da se on rascveta, da se nose biljke koje rastu samo na čistom vazduhu, u staklenoj bašti. Mi smo deca zagađenog vazduha!

Posebno, nek se nose ljudi koji me čekaju po kafićima spremni da se jedni drugima, kao jadni korporativni robovi, ispovedimo kolko smo sjebani, kolko nemamo vremena za „rad na sebi“, kolko nas sve kinji i gnjavi, a mi bi svašta mogli. Ta briga za duhovnog sebe, ko za uložak u cipeli što pušta, da svako gaji trbuh malog Bude u sebi koga sve živo dira i golica u sveznajućem pupku, koji treba da se zaliva jer će u suprotnom da se struni, tera me na 24-očasovni rad u Maxiju. Mašina nema dušu, ali barem se ne prenemaže. Ko šta ima da kaže, neka kaže kad god, gde god, kome god. Ne treba duhu nikakva posebna, ekstra dopuna sem onog računa od 200 dindži što ga uplatiš da se javiš majci, banci, svom čoveku il ženi.

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.