субота, 24. јул 2010.

Dušan Mašić - Talasanje Srbije (Samizdat B92, 2006)

Na početku ovog meseca sam nagovestio da ću se iscrpno baviti knjigama iz LDP biblioteke, ali život nikada ne može da se isplanira koliko god metodični bili. Završio sam sa Bebom, počeo Latinku, zaglavio se na 160 i nekoj strani i ne mili mi se da se vraćam nazad iako je moje mišljenje o toj knjizi nesumnjivo povoljnije nego što bi se moglo pomisliti u prvi mah. Umesto nje, pažnju mi je ukrala Mašićeva knjiga koju sam odavno hteo da pročitam. Čim sam je dobio grozničavo sam je progutao, mada to ne govori mnogo o njenoj literarnoj vrednosti. Sa činjenične strane gledano, stvari stoje mnogo povoljnije.
Sam početak ovog dela je izuzetno teško pao piscu, koji se na prvih pedesetak strana "otkravljuje", tražeći najpodesniji stil kojim bi izrazio zanimljivu i uzbudljivu storiju o malom omladinskom radiju koji je za 20 godina postojanja narastao do veličine korporativnog giganta, izgubivši u tom procesu sve ono što ga je nekad činilo specifičnim i srcu dragim, iako je određena snobovština bila oduvek njegova vidna odlika. Kada ostavi za sobom dečiju bolest prilaženja čitaocu iz najpodesnijeg ugla, Mašić preuzima metod američkih dokumentarnih serija edukativnog tipa: malo priče iz ofa, puno izjava samih aktera, bez insistiranja na neprijatnim detaljima.
Za razliku od američkih, šećerom posutih uzora koji se sklapaju za 45 minuta ili sat vremena trajanja i praćen je slikom, Talasanje Srbije je nešto poput grandiozne verzije takvih emisija, recimo u trajanju od desetak sati i saobrazno svojoj temi pretežno se oslanja na glas(ove). U tehničkom smislu, Mašić je uradio primeran posao intervjuisavši na desetine sagovornika koji su na ovaj ili onaj način imali veze sa beogradskim radijom - kako ljudi koji su radili u njemu, tako i oni koji su (/mu) radili za nj (/o glavi).
Centralno mesto u knjizi posvećeno je osnivaču i gazdi B92 Veranu Matiću, koji po čitanju ove knjige zadobija mitske proporcije bezgrešnog, savršenog i genijalnog lika. Mašićev afinitet i poštovanje prema njemu neretko prelazi granice dobrog ukusa, Matićevi jedini "grehovi" su što ne zna engleski (!) i što je mnogo voleo da pije pivo, ali je i tu slabost s godinama nivelisao pa može da se baci na učenje jezika, čisto da mu ništa ne fali. Ništa bolji slučaj nije ni sa frekventnošću reči "normalno" u brojnim svojim oblicima u ovoj knjizi. Pomenuti termin se toliko rabi da na kraju čoveku sa ovim delom u rukama dođe da pomisli da se radi o sinonimu koji se koristi kako bi se referisalo na Matićevu medijsku kuću i sve koji imaju bilo kakve veze s njom.
Srećom, Talasanje Srbije se može podičiti sa bar dva jaka aduta unutar svojih korica. Prvi je njena istoriografska snaga oličena u dobro pogođenom i opisanom mestu radija unutar zbivanja u Srbiji tokom prošle decenije. Mašić se pokazuje u najboljem svetlu kada izuzetno kritički, ali i pravedno, skicira portrete većine glavnih junaka sa domaće političke pozornice. Panić i Drašković su bili žrtve posebne Mašićeve nemilosrdnosti, kojoj se ne može zameriti slaba argumentacija. Nekima od političara, poput Vučića i zaboravljenog julovca Matića je pružena šansa da se sami izjasne o događajima kojima su prisustvovali ili su u njima kao akteri učestvovali. Mašić odlično opisuje i brojne događaje, među kojima priča o izbeglicama iz Srpske Krajine i lično suočavanje sa masakrom u Srebrenici zadobijaju lucidnu aromu uz pojačanu dozu preko potrebne sentimentalnosti. Čitaoci koji su zainteresovani za priču oko novčane podrške koja je stizala radiju iz inostranstva više ne moraju da lupaju glavu o plitkim zaverama, jer je taj deo detaljno obrađen Mašićevim perom.
Meso ove knjige predstavljaju brojne anegdote iz samog života radija. Specijaliteti kuće kao što su rivalstvo i sukobi sa Cekićem i njegovim Index radijom, Đilasova estradna ispovest o neslušljivosti muzike ("testerisanje") koja se puštala na programu čiji je jedno vreme bio informativni urednik, psihoza zaposlenih usled pretnji i režimskih zabranjivanja, beskompromisni Miško Bilbija koji pandurima na uvce pušta Fuck Da Police (nema podataka u knjizi da nije smeo/hteo zbog psovanja da pušta demo snimke sastava Green Kool Posse, preteče grupe Sunshine, to smo saznali na drugom mestu), pomoć Svetlane Lukić krajinskim izbeglicama (da, te Svetlane Lukić) te sporenja unutar same kuće daju insajderski (:)) uvid u dušu ovog medija, verno prenoseći sve ono što je nekada bio, a sada više nije, što je zaključak i samog autora, mada se vrednosno potpuno razilazimo oko procene dometa faze postojanja u kome se sadašnji medijski konglomerat nalazi, faze koja je počela kada je B92 prestao da bude mali gradski radio sa velikim uticajem i kroz Anem posta(ja)o velika medijska kuća sa sve nižom reputacijom, što je sled stvari nastao usled prelaska na Pink postulate poslovanja i bukačku primenu starih dobrih vučelićevskih/difamatorskih lekcija. Ni o tome, naravno, nema ni reči u ovoj knjizi, ali ispada na kraju balade da je to ta "normalnost" za koju se radio bori(o), što me navelo na slavodobitni zaključak da mi je mnogo drago što sam ostao nenormalan, veran napuštenim slobodarskim principima koji se kroz sirovu tržišnu optiku iskazuju kao mladalačke zablude. To nije mala stvar s obzirom na uticaj radija na moje odrastanje, vidljivo svakom avanturisti koji naiđe na ovaj blog.

2 коментара:

Boris је рекао...

Mit vezan za B92 iz devedestih je samo deo mitoligije čiji su sastavni delovi mitovi o beogradu osamdesetih, novom talasu itd.

Ako je Beogradu iole stalo da postane metropola (kako bi to navodno želeli oni koji forsiraju tu mitoligiju) moraće pod hitno da raskrsti sa tim, odnosno da zauzme malo kritičniji stav po tom pitanju. U protivnom ostaće samo balkanska palanka.

I nije u pitanju samo Beograd. Priča iz osamdesetih, čiji je b92 samo logični nastavak, je najbolji pokazatelj moralnog, kulturnog a pre svega civilizacijskog posrnuća ovog naroda. Mnogo više nego Pink.

nasdvoje је рекао...

kišobran svih tih mitova je mit o normalnosti, a ovima koje si pomenuo bih dodao i titoistički mit. svi se oni međusobno hrane, a neko odozgo ih neštedimice sipa kao pogonsko gorivo za vremeplov koji ne ide nikud već se samo okreće u krug. tako je moguće da neko ko je npr. rođen 1982. priča o beogradu osamdesetih u izrazito pozitivnom kontekstu, pa čak i da se bori za nj, iako ne pamti to vreme već se oslanja na primamljivu mitologemu. http://www.popboks.com/tekst.php?ID=8135
porazno je što sam prilično uveren da beogradu nije stalo ni do čega osim da izgleda (čak ni da bude) što čistiji u blatu koje ga okružuje, u kalu koji dobrim delom i sam proizvodi. zato je beograd metropola tek onoliko koliko je sarajevo grad multietničke tolerancije.

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.