(Post)Metal pt. 2: Cobalt – Gin (Profound Lore)

Kako je u uvodu za ovaj metalski rolerkoster već primećeno, američki blek metal, posebno u drugoj polovini ove decenije, preuzima štafetu inovativnosti od već pomalo istrošenih norveških fatalista. Posle prošlogodišnjeg fenomenalnog Nachtmystiumovog albuma, čini se da najbolja potvrda ove teze dolazi u vidu nove, treće dugosvirajuće ploče dueta iz Kolorada Cobalt.

Već je prošli LP ovog sastava Eater of Birds (2007) u dobroj meri nagovestio kapacitete ovog sastava u oplemenjavanju bazične blek metal svirke, kako na muzičkom tako i na ideološkom planu, preferirajući organski pristup grehu kao činu tela i neizbežnoj činjenici života naspram ispraznih ideoloških tirada u slavu Sina noći.

Sa novom pločom pomenute tendencije se zaoštravaju do neslućenih ekstrema. U kreiranju buve na underground sceni uticalo je i učešće Jarboe u nekoliko pesama, što je, za blek metal poimanje već dovoljan iskorak iz atara. I od ranije je primetno da napredni umovi elitističkog žanra što ovaj pravac po svojoj prirodi jeste, inkliniraju ka lepoj umetnosti, ali ipak je dosta šokantno i osvežavajuće da ceo jedan album pretežno ovakve provinijencije bude posvećen jednom piscu, u ovom slučaju Ernestu Hemingveju.

Koliko je ovaj album dobar, brutalan i dubok, govori i činjenica da je i mene naterao da počnem da razmišljam u pravcu revizije svog niskog mišljenja o velikanu američke književnosti, smaraču koji mi je ostao u neprijatnoj uspomeni po nesnosno dosadnom „Starcu i moru“. Njemu u čast, na ovom albumu koji otvara pesma istog imena, himna o ispijanju džina i dvojakom uticaju Hemingvejevog opusa na njihov život, nalazi se ukupno 61 numera, u znak poštovanja na piščev doživljeni broj godina, a njegov uniformisani portret krasi i naslovnicu izdanja.

Njih 50 se nalazi između 10. i 60. numere i na njima nema ništa osim tišine u trajanju od po nekoliko sekundi. Ipak računaju se ono što je na albumu smešteno pre i posle njih, a to je skup odličnih predloga o budućnosti žanra. Osim surovih blekmetalština i dionizijsko-egzistencijalnih tužbalica po kojima je bend i od ranije poznat, ovaj album ostaće upamćen i po nešto drugačijim komadima muzike kakva je hipnotička Dry Body. Nasuprot njoj, tu su i tekstualno i muzički rušilački nastrojene Arsonry, Stomach i desetominutna Two-Thumbed Fist.

Šteta je što grupa svoje novostečene kredite neće moći da unovči na terenu. Naime, osnivač grupe Phil Mc Sorley je vojnik američke armije, i nakon nekoliko godina provedenih u Južnoj Koreji trenutno je stacioniran u Iraku. Neki slušaju blek metal, neki ga iz dana u dan žive.

I prefer sex when its an animal act,
Oh yeah.

So you sent me pictures of you,
Fucking someone else,
Progress, Incense,
Now we're getting somewhere.
Now that we've acknowledged,
That we're going nowhere,
I couldn't even pretend to care.

His eyes are lost, and his form is gone,
His time was up and he lies in the fields,
In the banks of rivers and on the edges.
What I’ve seen you won’t see,
Urge to kill and love and hold and smash.
Stomach.

The power energy fucking huge holes,
in the face of the universe,
that bastard has nothing.
The power is here.
The heart is in my crotch,
The powerful static,
Show me your insides,
Lets stick lies into each others skins.

His eyes are lost, and his form is gone,
His time was up and he lies in the fields,
In the banks of rivers and on the edges.
What I’ve seen you won’t see,
Urge to kill and love and hold and smash.
Stomach.

So turn off your dusty stares,
Because we're all alone out here.
I couldn't even pretend to care.

I prefer sex when its an animal act.
Beast. Mammal.
Beast. Mammal.
Beast. Mammal.