уторак, 8. децембар 2009.

Briselska ruka


Nije prošlo ni 24 sata, a Brisel je već povukao potez koji se može tumačiti kao svojevrsna reakcija na rezultate izbora u opštini Voždovac. Odjednom je ocenjeno da Srbija čini sve što može u lociranju i hvatanju begunaca od haške pravde pa je deblokiran Prelazni trgovinski sporazum, koji Srbija inače jednostrano primenjuje od početka ove godine, čime se odrekla stotina miliona evra, što je do sad nezabeleženo u istoriji pridruživanja ovoj nadnacionalnoj instituciji.
Po već dobro uhodanom scenariju, vest o debaklu na Voždovcu je odmah pala u zasenak "sjajne vesti" iz Brisela koja počinje sa primenom od nove godine, a da je pritom čoveku potrebno dosta vremena da sam tekst Sporazuma nađe na netu. Njim samim se naćemo baviti, u najkraćim crtama reč je o ugovoru koji izjednačava pa u periodu od šest godina ukida carine između dvaju strana - što znači da sad ono malo jada što proizvodimo u za siću privatizovanim fabrikama nesmetano može na evropsko tržište. Neka vrsta približavanja jeste, što znači da je Brisel ispravno procenio da od praznih reči nema ništa, pa je nakon ljudi iz Srbije omogućio i robi da putuje slobodno po njenoj teritoriji, naravno i jednih i drugih koji to sebi mogu da priušte, a oni su u Srbiji, za one koji ne znaju, manjina. Svi su bili oduševljeni, pa čak i Jelko Kacin, što je veoma uznemirujuća vest, kada se zna za šta se taj čovek inače raduje.
No, manimo se ličnih egzaltacija i osmotrimo pobliže uzročno-posledične veze odnosa EU i Srbije. Na isti, hronološki način na koji se dovode u vezu usvojeni statut Vojvodine i prijem Srbije na belu Šengen listu, moguće je povući paralelu između Voždovca i deblokade PTS, koji je neka vrsta preambule, podzakonskog akta SSP. Ako nekome nije jasno, to znači da je EU veoma aktivan igrač na domaćoj političkoj sceni, i onda postaje jasno da Srbija kao država postoji tek u naznakama.
Kada bismo stvari posmatrali vrednosno neutralno, u tome bismo malo šta videli lošeg, ali takav pogled na stvari je nemoguć u promatranju društveno-političkih pojava. A evo i zašto - ucenjivačka priroda odnosa EU prema Srbiji nastaviće se u tom, maglovitom smeru, i to je čini neevropskom, ako pod evropskom praksom shvatamo ideal transparentnosti i striktno poštovanje procedure u vođenju političkih poslova. Drugim rečima, Srbija ne zna šta sve treba da uradi kako bi dosanjala evropski san, jer uvek može da se pojavi neko sa zamerkama i da sve padne u vodu ili se odloži do daljnjeg. Razlike između onoga što je Koštuničina vlada govorila po pitanju saradnje sa Hagom u proleće 2006. godine i onoga što ponavlja Cvetkovićeva vlada sa neprimetnim premijerom u poslednjih šest meseci je u dlaku isto, pa opet tada je u predigri crnogorskog referenduma stigao retko negativan izveštaj o Srbiji, dok danas, sa vrlo malo promena u ostvarivanju ključnog zahteva, odjednom stižu hvalospevi. Pa se ti tu snađi!
Dvoličnost EU prema Srbiji prenosi se i na unutrašnji plan. Ovde pod evropejstvom možete švercovati u dušu usađeni orijentalizam, latentni rasizam, prostakluk, možete da kradete, otimate, lažete - ako na reveru imate evropski bedž, sve vam je oprošteno! Radite u ime višeg cilja, za koji alternativa nije pronađena. U ambijentu koji sve više podseća na ohlokratski (vladavina bogataša) nije ni čudo što jenjava uticaj osobina kao što su čestitost, solidarnost i poštenje, pošto one prosto nisu poželjne u izgradnji novog sistema vrednosti kome težimo. Zbog toga mnogi i stave gel na kosu, nauče dve-tri fraze koje užurbano i besomučno deklamuju trudeći se da ostave utisak zauzetog čoveka i pravac politika, gde će se već samo od sebe rešiti pitanje njihovog materijalnog statusa. Hvala, ali ne hvala.
Iako će EU do maksimuma eksploatisati "prelaženja dve rampe na evropskom putu Srbije", potpuna je misterija koliko tih rampi još ima, i da li će u nekom trenutku na putu iskrsnuti još neka, do tad nepredviđena. U demokratskoj oazi u kojoj se građani teraju na birališta dok ne izglasaju željenu opciju (što pokazuje nedavni slučaj Irske), civilizacijskoj tekovini koja od brojnih proširenja više nema svoj fokus, tj. zajednice zemalja koje kao da više nisu u stanju da iznedre političare velikog formata, ozbiljne ljude sa vizijom i razgovetnim planom i programom koji bi označavao boljitak za najveći mogući broj ljudi, takvo ponašanje u budućnosti ne bi bilo ni najmanje neočekivano - Hrvatima se pridruživanje uslovljava gubitkom delića teritorije, Makedonija je već godinama i kandidat za EU, sa sve uredno potpisanim SSP u džepu od sakoa (da ne pominjemo turski slučaj, mnogima će trebati šećer i voda), pa opet nikom ništa - evropski zvaničnici i dalje ponavljaju banalne "poruke podrške zemljama regiona", no pri odmaku od medijske halabuke sve to više liči na zamajavanje tipa "verujte mi na reč, sad će, samo što nije", što je ćiftinstvo par ekselans od koga je nemoguće živeti, jer ne vredi ništa u (njihovim) bankama i (njihovim) prodavnicama, a ne može ni da se ostavi u (našim) frižiderima. Imajući sve to u vidu, Srbiji jedino preostaje da sama sebi prestane da bude najveći neprijatelj u čini se beskonačnim evropskim igrama bez granica, i trezveno, bez euforije odredi svoje prioritete. U suprotnom, ovo nije ništa u odnosu na ono što nas tek čeka, a kada svi 19. 12. izađu iz zemlje i ugase svetlo, ja krećem u pljačku.

3 коментара:

Unknown је рекао...

Evidentno je da zaista ne postoje "evropski standardi" kao nešto što je decidno negdje neko usvojio, uobličio i transparentno prezentovao državama pretendentima za pristupanje Evropskoj uniji. Evo samo jednog konkretnog primjera. Od Srbije se traži da se što je moguće više decentralizuje i regionalizuje, dok se, u isto vrijeme, od njenog susjeda Bosne i Hercegovine traži obrnuto- da se centralizuje i ojača državne,a ne lokalne institucije. Neka sada neko objasni da li je EU standard decentralizacija ili centralizacija...

Dakle,mislim da je jasno da nema standarda,ali da itekako postoje interesi država u EU, koje jednostavno nastoje da ih što lakše ostvare nauštrb onih koji bi u EU, bez bilo kakve evropske solidarnosti koja bi bila neka prepreka ovom makijavelizmu (primjer Slovenije i Hrvatske).

nasdvoje је рекао...

upravo. sve podseća na strahovanja/nadanja dece da li će se tata vratiti s posla dobro raspoložen pa im udeliti dve banke za sladoled.

primere bosne i srbije prati začuđujuća indiferentnost prema otvorenom pitanju teritorije kipra. ne treba trošiti ni vreme ni prostor poredeći stavove eu u odnosu na KiM sa jedne i Južne Osetije i Abhazije sa druge strane.

šteta je samo što ovde nema ljudi koji odlučuju koji imaju viziju kako da ožive privredu i kako da obezbede ljudima da žive od svog rada. iluzorno je očekivati da će eu pomoći u tom smislu, kada i ona gleda samo svoj interes, a ako nekom slučajno padaju na pamet one stotine miliona evra pomoći neka se raspita malo na šta se one troše.

evo ja lično znam da u sarajevu danska vlada donira izgradnju džamije. u prethodnih nekoliko godina izgrađeno je 30 džamija u okolini sarajeva. nemam ništa protiv džamija kao takvih, samo se postavlja pitanje svrsishodnosti tog poduhvata, a eu neće prećutati činjenicu "kako je pomogla" i uračunati tu džamiju u ekonomsku pomoć bosni, iako je jasno da se na taj način samo riba savest. kad smo već kod bosne, tu se in flagranti može videti na delu sva nesposobnost međunarodnog faktora oličenog u eu...

zbog svega toga regionalni političari ne treba da se zavaravaju da sa približavanjem eu sledi nirvana, već treba da zasuku rukave i stvore preduslove za bolji ambijent za život. kada im to uspe, bićemo dobri i za eu, ali je onda ključno pitanje čemu onda uopšte pridruživanje?

Unknown је рекао...

"zbog svega toga regionalni političari ne treba da se zavaravaju da sa približavanjem eu sledi nirvana, već treba da zasuku rukave i stvore preduslove za bolji ambijent za život"

Niti oni to hoće,a niti znaju. Priča oko EU danas je nadomjestila onu priču iz devedesetih o jednom malom,ponosnom,samosvjesnom narodu koji hrabro prkosi imperijalističkim aždajama...dakle,samo je promjenjena mejnstrim priča,a suština ostaje ista od 1945...stalno postoji neki viši rezon, jedno "bolje sutra" zbog koga ne valja ono danas..neko sa strane (SSSR,nesvrstani,Rusija i Bjelorusija,SAD i EU...) treba da nas uzme za ručice i odvede u bolju budućnost..i to je čitav politički diskurs vladajućih elita..+ ona iritantna priča o potrebi investicija i smanjenja birokratije,koja je dio programa svih partija u nas..sva im se razglabanja o ekonomiji svode na to..naravno,nije da ne trebaju investicije,a pogotovo kresanje administracije,ali hebote dajte ljudi malo ozbiljnije to objasnite..

ali,zbog čega bi uostalom političari trošili vrijeme i resurse na ozbiljan,odgovoran i koherentan politički program,kad birači kupuju jeftine sapunice..politička logika ;)

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.