понедељак, 24. мај 2010.

North by Northwest (Alfred Hitchcock, 1959)

-Hahaha, i tek si sad gledao Sever-severozapad?
-Pa tako nekako.
-Uh, što bih ja voleo da sam ga tek sad gledao! A jesi gledao još neki Hičkokov film?
-Pa sećam ih se kroz maglu... neke sam gledao kao klinac...
-Jao, što bih ja voleo da ih tek sad prvi put gledam!
-Pa koliko ih ima?
-Negde četrdesetak sigurno.
Tako je tekao sinoćni razgovor sa prijatnim gostima, dramaturzima i zagriženim filmofilima u prigradskoj bazi nasdvoje. Naknadnom proverom došlo se i do cifre blizu 50 u Hičkokovoj filmografiji. Ko će to sve da pogleda? Ali, ako su kao ovaj, to neće biti preveliki problem, već prevashodno zadovoljstvo.
Generalno je u umetnosti problematično kad prvi put svesno dolaziš u susret sa radom nekog izvikanog imena. Izbegavam te situacije što više mogu. Eno pitajte Fon Trira i buljuk njegovih filmova u mom hardu koji čekaju trenutak da budu otkriveni, tj. da bude skupljena hrabrost da se približim tom geniju i njegovim munjama i gromovima. Zbog čega? Zato što ne volim razočarenja. Vremenom sam naučio da se krećem suprotno orijentacionim strelicama hajpa, puštajući da dela sama mene otkriju, jer je umetnička recepcija, kad se bolje pogleda, ipak dvosmeran proces.
No, sa Hičkokom nema greške. Sever-severozapad isporučuje (hahaha ;)) takav gledalački plezir da je jasno da imamo posla sa majstorom koji u svakom trenutku apsolutno zna šta radi. Ekscentrični Englez (ovo je pleonazam) se hladnokrvno poigrava sa svojim glavnim junakom, Kerijem Grantom, ubacujući ga u špijunske hladnoratovske igre, ali je dovoljno milostiv da ga sačuva od zala podeljenog hladnoratovskog sveta.
Da je ovo filmska recenzija, sad bismo se gađali i pojmovima saspensa, mekgafina, trilera i zamene identiteta, ali, srećom, nije. Za tako nešto ni nema prevelike potrebe, jer su za ovih pola veka, koliko je prošlo od nastanka ovog filma, mnogi (da ne kažem svi) učili filmski zanat baš odavde, pokušavajući sa manje ili više uspeha da u narativnom poigravanju pronađu balans i meru koja bi mogla svedočiti o njihovom majstorstvu. U smislu neizvesnosti i promene stanja na terenu iz časa u čas, ovaj film me podsetio na meni vrlo dragi U-Turn Olivera Stonea, verovatno jedini film u filmografiji Jennifer Lopez a da ga iole vredi pogledati.
Hičkokovo delce je u međuvremenu ovenčano gomilom priznanja i nagrada (te jednocifrenim mestima na listama najboljih ostvarenja svih vremena), od kojih je posebno važan Oskar za scenario koji je otišao u ruke Ernesta Lehmana. Scenario je prava mala pisana čarolija u kojoj nijedan sekund od 2 sata i 16 minuta trajanja filma nije protraćen na atraktivno-besmislene digresije koje bi podilazile gledaocu i njegovim niskim nagonima, što je mesto na kome se razilazi filmska praksa koja je važila nekad i one koje je aktualna sad (čast izuzecima). Ovom sudu pridružujem i dobrodošlo olakšanje u svetlu činjenice da Hičkok nije izneverio moja kolosalna očekivanja.

13 коментара:

etotako је рекао...

Iako si to uradio "tek sad", ovaj film, kao jos nekolicina njegovih se skoro pa uvek gledaju sa tim "tek sad" uzdahom.
Bar meni dobre stvari bacaju udicu za one more, and one more. S vremena na vreme koje je uvek PRAVO vreme ;)

Ipak, negde ti potajno zavidim na tom deflorisanju Hickoka tek sad!

Milja Lukić је рекао...

Hičkok je pisao i priče, kod nas su poodavno prevedene, mislim da je Prosvetino izdanje.
I one su prava poslastica - ništa pretenciozno, ali sve vreme "drže". Kod njega mi se najviše dopada što nema nikakve kitnjatosti niti sladunjavosti (možda je sa "Marni" malo poklekao) - i u prozi i na filmu.
Dok nije prešao u Ameriku i još uvek snimao u Engleskoj, bio je malo opširniji, što mnogi pripisuju "evropskom uticaju", mada je verovatno reč o većoj ambiciji koju mladost sobom nosi. Bolji je kad je sveden, jer onda "manje daje više".
Njega sam zaboravila (xvdnakfga!) da stavim na listu na blogu, verovatno bi to bile „Ptice", „Psiho", „39 stepenica"... Bože, ne znam koji bih njegov film stavila.

nasdvoje је рекао...

ja bi Rebeku :) pored svega što smo rekli o Hičkoku, ja bi još dodala da mi je super njegov smisao za humor. I u Sever severozapad, na samom početku npr. ceo nesporazum u kom se nađe Keri Grant je u isto vreme i komičan (posebno scene sa majkom).

Aleksandar Maksimović је рекао...

Meni je ovo bio omiljeni film dok sam bio klinac, a i danas mi je u top 10. Film je chist Hollywood. Bukvalno ima svaki element koji karakterishe americhke filmove: akciju, romansu, tenziju, misteriju, humor itd. Pravi filmski spektakl:)

nasdvoje је рекао...

doors su rebeka xD

Harvester је рекао...

Heh, ja sam ukupno pogledao cirka osam minuta iz dva fon Trirova filma i na osnovu toga proglasio ga za samoljubivog i pretencioznog kretena i odbio da gledam bilo šta što je snimio :-) Osim ovog novog filma o apokalipsi, naravno.
Što se tiče Hičkoka, znam da će me svi koji se bave filmom proglasiti za neobrazovanog morona, ali mislim da je većinu njegovih filmova vrijeme pregazilo. Recimo North by Northwest je definitivno remek-djelo, Rear Window i Psycho takođe, a meni najmiliji je Dial M For Murder. Ali od ostalih... npr. Birds je nesnosno predug i za svaku fenomenalnu scenu sa pticama imaš po pola sata neke imbecilne dramske tupljavine koja danas ne bi mogla da impresionira ni nekog srednjoškolca. Vertigo je UŽASAN. Prvi dio još nekako i ide, ali onda kad dođe vrijeme da se film završi, imamo još pola sata nekih idiotskih plot tvistova u kojima se Džejmi Stjuart svojski trudi da od sebe napravi što veću budalu i to mu i uspijeva. Bukvalno sam se crvenio od stida gledajući taj film. Strangers on a Train je još gori. Tu je CIJELI film dosadan. Meni je recimo dosta simpatičan Stage Fright, koji je uglavnom so-so do samog kraja, ali onda ima apsolutno mind-blowing režiranu scenu kad se otkrije... nešto :-) i ta scena vadi stvar (da izvinete na izrazu).
Mislim zapravo da je Hičkok sjajan, ali njegove scenariste u većini slučajeva treba daviti telefonskom žicom.

nasdvoje је рекао...

hahaha

koneyn је рекао...

Hmmm, ja gledao Rebeku ne tako davno a da sam uspeo pritom da izgubim iz vida uopšte da je Hičkokov film. Nije ostavio neki jak utisak na mene, sasvim je pristojan film i nije u potpunosti "pregažen", ali nije baš ni prava klasika. Ostale poznatije sam gledao '90tih kada su na Politici (čini mi se?) svaki dan puštali filmove stare minimum 40 godina.

baberunner је рекао...

@Aleksandar
npr. "konopac" je sjajan film, crnohumoran i napet i jednostavan(u najboljem smislu reči).

ves је рекао...

http://25.media.tumblr.com/tumblr_ky7r4bTM4O1qzskw1o1_500.jpg

:))

nasdvoje је рекао...

:D

Đorđe Kalijadis је рекао...

Ja san nekritički fan Hičkoka, a njegov film koji mi se najviše dopao je jedan malo skrajnut film sa Montgomerijem Kliftom i Karlom Maldenom i zove se "I Confess". Dobra je knjiga koju je izdao institut za film nekada davno, "Razgovori sa Hičkokom" koje je vodio Fransoa Trifo. Tu se filmski genije poprilično razotkrio.

Анониман је рекао...

Da, poznato mi je to izbegavanje 'velikih' ostvarenja, sto iz neke vrste straha, sto iz cekanja 'pravog trenutka'

Valjda sam zato o Hickoka i odgledao samo Camac za spasavanje (na TVu, imao sam 12 godine, svideo mi se), Ptice (ostao sam malo underwhelmovan, da budem savrseno iskren) i pre par meseci Rope (osim malo tiresome zavrsnice, prilicno me se dojmio, nacelno volim te kamerne filmove). Ostali jos cekaju svoj red. :|

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.