
Slično kao i rad matičnog benda, i McGuire solo kreće se po koordinatama improvizacije, istraživanja zvuka u cilju stvaranja hipnotičkog efekta gubljenja slušaoca u muzici. Kritika kaže da je ovo izdanje brzo rasprodati u inicijalnom kasetnom izdanju pa reizdato na kompakt disku, njegovo najfokusiranije ostvarenje do sada.
Za album na kome su čuje samo jedan instrument (plus zanimljiv tretman "vokala" u naslovnoj numeri), a pocket full of rain zvuči prilično puno i zaokruženo. Plutajuća, akvatična poigravanja sa anđeosko-psihotičnim minijaturama uljuljkuju slušaoca u meditaciji koja biva upotpunjena "oštrijim" epilozima kao npr. u temi The Marfa Lights. Epitet "oštrije" treba shvatiti najuslovnije moguće i isključivo u odnosu na jednostavnu i milozvučnu prirodu gitaroševih eksperimentalnih osnova.
Čini se da je McGuire napravio ravnotežu između kraćih tema koje kao da služe za uzimanje daha pred duže zahvate, uz "uljeza" u vidu setne Aquaduct koja je sečena na radijskih četiri minuta. Ipak, po preslušavanju čitavog albuma stiče se utisak da je a pocket full of rain jedna kompozicija.
Ako sudimo po ovoj ploči, kao poručenoj za umne napore ili kreativni rad, a s obzirom na Markove godine, od ovog mladića ćemo tek imati šta da čujemo.
Blog
Нема коментара:
Постави коментар