уторак, 16. јун 2009.

O "normalnima" i rokenrolu


Domaća rok scena se već decenijama ne može pohvaliti pažnjom ljudi koji joj na ovaj ili onaj način ne pripadaju. Izuzetak su naravno političari, poglavito u vreme smene Miloševića, kada su brojni svirci stvarali zvučnu kulisu za mitinge odavno sahranjenog DOS-a. Ne treba ni pominjati da je, kada je do promene došlo, rok ostavljen u još gorem položaju u odnosu na Slobina vremena.
Uprkos veštačkom hajpovanju i kuhinjskom stvaranju "novih srpskih scena", koja je, sudeći po broju prodatih diskova i posetama na koncertima prošla prilično mlako u javnosti, stvari ne stoje mnogo bolje ni danas. Stoga je izuzetno prijatno bilo videti mišljenje Davida Albaharija o novim domaćim bendovima koje se pojavilo u današnjoj "Politici". Ali, kao i u većini stvari u današnjoj Srbiji, oduševljenje je brzo splaslo, pretvorivši se u niz otvorenih pitanja koji njegov tekst ostavlja.
Ne računajući pesmu Nežnog Dalibora "Samo magli pripadam" u kojoj estetskom polazi za rukom da ne sklizne u ideološko, to se ne može reći za ostale bendove čije pesme Albahari analizira. Reč je o beogradskom Repetitoru i pančevačko-beogradskoj Klopci za pionira. Pošto album "Mlad i perspektivan" nisam uspeo da čujem do današnjeg dana, sve što je u ovom tekstu napisano ne važi za novosadski "Sleptrep" - slično tretmanu SR Jugoslavije u svetskoj statističkoj praksi prethodne decenije, za ovaj bend ne postoje (iskustveni) podaci. Ali, o dometima ostala dva benda itekako može da se polemiše.
Debi beogradskog Repetitora smo pred kraj prošle godine secirali, utvrdivši da postoji potencijal koji nije iskorišćen u pravoj meri, a delom je i zloupotrebljen u ideološke svrhe. Za brojna izdanja Klopke za pionira, može se reći da ništa osim ideologije u njihovoj muzici ni ne postoji. Albahari polazi od teze da je ovdašnji rok sačuvao "buntovnička svojstva" čime se, po mišljenju ovog autora, razlikuje od svetskih bendova. Bilo bi lepo da je tako, ali nije.
Jasno je da ta dva benda deluju sa "građanskih" pozicija čije je političko otelotvorenje LDP i brojne NVO. U tome ne bi bilo ničeg spornog kada bi ti bendovi imali šta da isporuče osim svog ideološkog angažmana. Iz istorije savremene muzike jasno je da bendovi takvog profila, ukoliko su osuđeni na "jedno slovo" u svom rukopisu, po nepisanom pravilu ne ostavljaju dublji trag. Primer U2 čije su jake, slabe i ogavne ideološke pesme ipak bile u društvu jakih, besmrtnih brojeva drugačije provinijenicje dovoljno govore ovoj tezi u prilog. Sa druge strane, grupa Rage Against The Machine uspela je u svom parolaškom gnevu da iznedri samo jedan odličan i to debi album, kasnije insistiranje na političkom radilo je protiv benda kome levičarski stavovi nisu smetali da izdaje albume za kapitalističke konglomerate.
Perjanice srpskog NGO roka nemaju takve probleme pošto njihova muzika glavninu mladih Srba ostavlja ravnodušnim, ali to ne smeta "staroj gardi" kojoj Albahari pripada da piše hvalospeve o njima, preuzimajući time ulogu usmeritelja omladine, kakvi su nam poznati još iz prethodne decenije ( a i onih ranijih). Brkanja ideološkog i estetskog tako dovode do pogrešnog zaključka da je ono što je dobro, dobro zato što je "ispravno", a ne zato što je "lepo", u najširem smislu te reči. Tako imamo posla sa ideologijom, te Albaharijev tekst zaslužuje kritiku upravo sa tih pozicija.
Albahari piše:
Каква млада особа расте у том духовном блату? То је особа која, не успевајући да се ослободи блата, постаје деструктивна, неспособна да воли или да буде вољена. О таквој особи, верујем, говори песма „Мржња” групе „Клопка за пионира”: „Мржња света срце ми испуни, све могу да разорим, да запалим и да срушим, да осетим мир у души; јер кад мрзим ја постојим, а кад волим ја се бојим”. Ово је савршена слика менталног стања младих српских (и свих осталих, наравно) јуришника који све проблеме желе да реше батинама, насиљем и презиром, јер се боје добрих осећања. У њиховој свести нежност је симбол кукавичлука, а љубав је симбол пораза.
Ovaj pasus pun je opštih mesta kojima i inače obiluje nategnuta ideološka logika. Po toj logici, problemi mladog čoveka svode se na nasilnike. To je tačno i u redu, kada bi Srbija bila jedino mesto gde vlada zakon jačeg. Pošto smo na svojoj koži dobrano osetili da je ta priča validna na nivou plakatskog buntovništva, ali ne i životne prakse - ona prosto ječi svojom prazninom u kojoj kultur-generali poput Albaharija učitavaju "svakakva" značenja - teško odrastanje u nasilnoj Srbiji pod terorom bahatih i varvarski nastrojenih maloumnika, koji su se, recimo i to kad Albahari prećutkuje, svojim odlikama opskrbili učeći od najcivilizovanijih. No, kulminacija kontemplacije radoznalog pisca stiže nekoliko pasusa kasnije:
Без тога, без личног става, млад човек је увек у опасности да буде злоупотребљен. У времену у којем живимо тешко је одржати се на површини и објективно сагледавати ситуацију. Друштво, систем, околина углавном не воле појединца који показује тенденције да буде другачији. „Ова средина држи га под водом”, како пева група „Клопка за пионира”, „она га дави, да му мало ваздуха, па каже сад ме слави”. Све, дакле, има своју цену и свака се лојалност плаћа. Уосталом, суморно ће закључити ова група: „Када реч не вреди, пиштољ може да убеди, пиштољ решава неспоразуме, да страсти стиша пиштољ уме”.
Albahari nesvesno ovde mladim ideološkim svircima nudi ogledalo. Zaista, mlad čovek bez ličnog stava je uvek u opasnosti da bude zloupotrebljen. U tome i jeste celokupna tragedija dobrog dela srpskog rokenrola - nema mladih ljudi sa stavom. U nedostatku ove krucijalne kategorije, na scenu stupa mehanizam inferiornog dobra po kome, ako već nema stava, daj da plasiramo nešto što liči na stav, ali da svakako bude lojalno (da ne talasa).
Kada bi to bila jedina boljka srpske scene, još bi se i moglo izdržati, no to je samo deo problema - mnogo je veća opasnost koja dolazi od fantazma u kome je rokenrol muzika za "normalne ljude". Rokenrol kao norma i nije toliko začuđujuća pojava u zemlji u kojoj se nekada crvena a danas crna i žuta buržoazija i njeni potomci bave delatnostima koje su na zapadu rezervisane kao izduvni ventil za mladunce iz nižih slojeva.
Drugim rečima - jedan mladi Amer postaje di-džej tako što vežba na gramofonu koji je kupio za pet dolara, a ploče nabavlja za deset centi u magacinu obližnje prodavnice ploča. Slično je i sa gitarama, mikrofonima, basovima, bubnjevima i ostalom preko potrebnom opremom. U zemlji u kojoj je obrok u MekDonaldsu stvar prestiža, rok (pop) muzika nije polje interesovanja radničkih masa, već uskih privilegovanih društvenih slojeva. Tako u Americi imamo grupu Madball koji je zvučni ekvivalent dizelaške gitarske muzike, dok u Srbiji dizelaši slobodno vreme provode na splavovima. Mlad čovek u Srbiji mora da izdvoji dva soma evra za di-džej opremu, a takvih je, priznaćemo, u ovoj zemlji na nivou statističke greške. U takvim okolnostima, sloboda je mit, a pitanje cenzure je suvišno i postavljati kada mehanizmi auto-cenzure sasvim dobro funkcionišu.
Gde je izlaz iz problema koji je, najverovatnije nehotice, načeo Albahari? On seže duboko u prošlost još od pojave razmaženih potomaka tadašnje komunističke vrhuške koja je sebi mogla da obezbedi farmerke i gitare iz Trsta, kao i sve potrebne partijske ausvajse za nesmetano bavljenje sviračkim poslom. Pošto se kroz godine vlasti menjaju a sistem ostaje netaknut, stvari se nisu mnogo promenile ni danas - prolaze samo bezopasni, ukras na kruni vladara - primeri Marčela, Skaj Viklera, Ajsa Nigrutina ili Van Goga i Aleksandre Kovač dovoljno su upečatljivi. Što se tiče Repetitora i Klopke za pionira, da u njima postoji nešto istinski subverzivno - o njima ne biste mogli ništa pohvalno da čitate na stranicama najstarijeg dnevnog lista, što će svakako biti slučaj kada se neka istinska subverzija u zvučnom obliku pojavi u našem dvorištu. Iako optimizam u vezi sa ovim nadanjem nije na najvišem nivou, to je svakako stvar za koju treba držati palčeve. Vremena su takva da provociraju duhove - kada ih dočeka muk, znaće da su na dobrom putu.

24 коментара:

nasdvoje је рекао...

"mnogo je veća opasnost koja dolazi od fantazma u kome je rokenrol muzika za 'normalne ljude'".

ovo je suština.

stejsi је рекао...

ah, ta prokleta ideologija! ni onda ni sad ne mogu da se otmem utisku da te u delovanju rpttra (o klopci ne znam ništa osim da postoji) ometa isključivo njihovo (njegovo?) partijsko opredeljenje. kapiram paralelu o ogledalu, ali je tu, iz moje perspektive, jedan problematičan momenat: ti svoj ugao gledanja na stvari (politiku) usvajaš kao jedini ispravan, a svima ostalima si spreman da udeliš packu i kao takve ih oslobodiš eventualnog uticaja koji mogu da proizvedu.

ima toliko toga o čemu bi se dalo raspravljati posle tvog (odličnog) teksta. u nečemu se slažemo (albaharijeva generalizacija o blatu i mržnji), u nečemu ne. na primer, rpttr ne isporučuje samo ideološki angažman. nekad mi prija ta količina buke i angsta, nekad ne, ali svoditi ih na čedine portparole sasvim je pogrešno. ljudi mogu biti u zabludi, ali njihov poriv za bavljenjem muzikom, uveren sam, ne staje kod parolaškog slavljenja jedne politike. i kritikovanja svega ostalog iz tog rakursa.

dalje, smatram da si malkice maliciozan kad kažeš da perjanice nove scene ostavljaju većinu ravnodušnom. ako je poseta certovima u rasponu od 300-500, i ovde i u regionu, malo za bend(ove) koji ne hodaju mejnstrim stazama, onda drugačije aršine koristimo. ako se poslužiš nekim mejnstrim primerom da mi dokažeš suprotno, opet ne pričamo istim jezikom. nijedan, ali nijedan autentičan bend u srbiji nije imao veću popularnost (od šarla, lune, boya, preko presinga i neo-beo scene - darkvude ne računam zato što su fenomen za sebe, ali ih ipak treba sagledavati kao grupu koja je stvorila sopstveno mejnstrim polje delovanja i zbog toga im skidam kapu - do crnog lilihipa, bjesova, direktora, kkn, jarbola, supernauta, goribora, činča i ovih najnovijih). suprotni primeri koje bi možda mogao da navedeš (rani idoli i orgazam, pa i ekv, disciplina, partibrejkers ili obojeni, kao još nekoliko svetova za sebe) jednostavno ne piju vodu, imajući u vidu gde su ti bendovi završili. što ne znači da su loši :)

kažeš i da nema mladih ljudi sa stavom. oprosti, bg sindikat ima stav, samo se ne slažeš s njima, opet ideološki :)

na kraju, mislim da i ti upadaš u neke ne do kraja proverene stereotipe (cena koštanja ploče u americi). tačno je da je bavljenje rokenrolom ovde đavolski zajebana rabota zbog mnogo toga, ali teza da samo zlatni papagaji rokaju ne pije vodu. eto ti primer mojih pulena (arhitekta/student/šljaker s vrlo, vrlo malo para).

i još nešto. navođenje mejnstrim perjanica koje bi trebalo da uzburkaju duhove, scenu ili šta već, nije najsrećniji primer. obojica smo svesni da pravi, subverzivni bend nikada neće postati popularan, citiran, uticajan. u suprotnom, više neće biti subverzivan :) bendovi neće promeniti sistem, pobogu, kome je to pošlo za rukom? zašto i sanjariti o tome?

nego, oš na slipknot, iam tiket viška :) a u petak ćaš videti kako praši nova srpska scena :)

nasdvoje је рекао...

uh.
ajde odmah ću ti odgovoriti:

1) apropo
"ideoloških smetnji" u muzici repetitora, citiram: "Debi beogradskog Repetitora smo pred kraj prošle godine secirali, utvrdivši da postoji potencijal koji nije iskorišćen u pravoj meri, a delom je i zloupotrebljen u ideološke svrhe."

možeš i da pročitaš recenziju još jednom kako bi uvideo da nisi u pravu. za mene je ideološki angažman benda u procenjivanju kvaliteta irelevantan, stvar je samo u tome da su mi repetitor ni tu ni tamo, a da jasno izražen ideološki sloj samo kvari ono što bi moglo da bude pozitivno u budućnosti.

2) zaista ne znam odakle ti podaci da na koncerte dolazi 300-500 ljudi. brojka je, na moju žalost, mnogo mnogo manja. e sad, koliko njih plati kartu? to je taj ngoizam domaćeg rokenrola. sve u krugu 50 ljudi. ako nisi na sceni, onda si u publici ne računajući nekoliko nas fanatika (u ovom segmentu, ti si mnogo veći, mene koncerti smaraju).

3)načelno prihvatam tezu o mejnstrimu, ali mislim da je sudeći po (medijskoj) pažnji posvećenoj pojedinim bendovima, u redu i reći da su i oni na neki način mejnstrim iako se izdaju za alternativu. zbog toga i takva teza. subverzivni bendovi možda ne menjaju svet, ali menjaju pojedince, koji opet sačinjavaju taj svet :)

4) i opet se varaš, sa pojedinim članovima bg sindikata u velikoj meri delim zajedničke ideološke stavove ali me to ne zaslepljuje pri proceni njihovog muzičkog dela koji je više obećavao nego što je isporučio.

5) oprosti na generalizaciji povodom buržoazije sa umetničkim sklonostima, ali znaš i sam da je dosta onih koji se muzikom (kao izvođači ili slušaoci) bave jer im se može a ne zato što ih nešto preterano zanima.

6) na kraju krajeva, nije zgoreg napomenuti i sledeće kako bismo predupredili bilo kakvu sumnju o mojoj malicioznosti: domaći bendovi, kakvi god da su, i šta god ja mislio o njima, znaju da u meni imaju najvećeg saveznika. bilo i do daljnjeg biće. upravo iz tog razloga mislim i da sam prilično pozvan da pričam na tu temu.

stejsi је рекао...

ma ništa sporno, naravno da si pozvan da pričaš na ovu, kao i na bilo koju drugu temu, niko to nije ni sporio.

recenziju za rpttr sam čitao i o njoj smo pričali i privatno, čini mi se. uhvatio sam se za ovaj citat: `Jasno je da ta dva benda deluju sa "građanskih" pozicija čije je političko otelotvorenje LDP i brojne NVO. U tome ne bi bilo ničeg spornog kada bi ti bendovi imali šta da isporuče osim svog ideološkog angažmana`. toliko o klincima.

cifra od 300 do 500 je bila redovna na svim certovima scene na kojima sam bio. od rasprodatog dalibora i the mothership orchestra (500) do rpptr (300). čujem, napolju je bilo još bolje (zagreb, split, rijeka). tačno je da se dosta ljudi ufurava na spisak (ja prvi), ali bi, verujem, deo njih i kupio kartu (opet ja prvi).

ostajem pri tome da muzika neće srušiti nijedan sistem. gaj kajzer iz thin white rope jednom je izrekao besmrtnu misao: `moja gitara će promeniti svet koliko i moj qrac`. slažem se za pojedince.

sve ostalo su lične procene, koje ionako iznosimo privatno, i to prilično često, which is good :)

nasdvoje је рекао...

hehe

slažem se da je taj citat, istrgnut iz konteksta, validan za ovo što si pre napisao a ja se pobunio. ali, kasnije u tekstu dolazi do objašnjenja tog osnovnog stava.

znam te cifre iz 2007. vezane za mothership koje bi po svemu izdvojio iz ove priče. u njihovom slučaju to je podvig. ostali baš i nemaju čime da se pohvale tim povodom.

protestazz је рекао...

mislim da si mogao mnogo bolje da poentiraš da se nisi sam upleo u svoju zamku. ovako repetitor i klopka ispadoše lak plen koji ti je isporučio albahari.

ja mislim da imaju i više nego dovoljno da isporuče, ako ništa bar lični izraz koji im poričeš. to mi najviše smeta od svega, što ih sam strpavas u neke kategorije (NGO) i posledično oduzimaš im krv i mes(t)o. ako su životinje i blato ljudi i za ljude, zašto to nisu i boris i mileta? svakako i ne bih očekivala da ti se tekstovi kzp svide, ali to ne znači da su lišeni ličnog pečata i da se iscrpljuju u ideologiji. onako kao ovaj tekst?

nasdvoje је рекао...

prvo da razjasnimo nejasnoće:
da li se moj tekst, prema tvom mišljenju, iscrpljuje u ideologiji ili ne?

cilj svake ideologije je da se postavi na nivo zdravog razuma. cilj mog teksta je da ospori ovaj stav. nisam ulazio u to da li su porivi koji vuku borisa i miletu pošteni, govorio sam o njihovim ishodima - koji su nedvosmisleno ideološki. primeri pesama "vozite oprezno" ili "životinje" u sebi, na žalost, priznali mi to ili ne, nemaju ničeg autorskog, već samo gomilu ideoloških opštih mesta -"pravovernih" reakcija na konkretne događaje u kojima ni mikroskopom niti bilo kojim drugim tehničkim uređajem ne može da se pronađe lični sentiment, čime u najbolju ruku mogu da se okarakterišu kao eho, privezak tih samih događaja protiv kojih ustaju, čineći tako totalitet.

te dve pesme, između ostalih, takođe ubedljivo govore u prilog moje teze da ideološko biće poništava ličnu svest, svodeći jedinku na simpatizera, slepog za nijanse između "lično" shvaćenog crnog i belog, što i jeste odlika svake ideološke svesti (pojednostavljivanje sveta koji nas okružuje). pošto je tendencija svođenja ideološkog na nivo zdravog razuma detektovana, najmanje što može da se uradi je da se o njoj prozbori koja. tim pre što sam itekako svestan da se time prelazi neka fantomska linija pristojnosti tj. "normalnosti", kojom sam se u tekstu itekako bavio.

naravno, bio bih najradosniji kada bi lični pečat kod obojice prozvanih autora u budućnosti bio jasniji, samokritičniji i samim tim pošteniji. videćemo.

što se tiče NGO roka - to je, kako sam već pomenuo jednom prilikom, kovanica koja označava zatvoren krug od oko 50 ljudi koji "sačinjavaju" domaću scenu - bilo da stoje u publici, bilo da su na bini. to što lirika bendova u dobroj meri koincidira sa stavovima nekih od NVO, samo je bezazlen sinhronicitet.

o odnosu ličnog i kolektivnog u kome posreduje ideologija i dovodi do poništavanja onog što se izdaje za lično, za šta su neki tvoji potezi poslužili kao inspiracija, biće još reči na ovom mestu. stay tuned (i izvini na dužini odgovora) ;)

ljutitazz је рекао...

pa i ja sam laka meta. tolike najave su suvišne :) a i malo me plaše.

a sad idem u Grad, hehe

duži odgovor sledi....

nasdvoje је рекао...

ok.

no hard feelings and no need to worry. i'm just lazy ass :)

Nikola Marković је рекао...

vrlo je zanimljivo što si pomenuo rage against the machine, jer baš na tom primeru tvoja argumentacija štuca. u jednom delu teksta kažeš sledeće

"Iz istorije savremene muzike jasno je da bendovi takvog profila (koji ne mogu da isporuče ništa sem ideološkog angažmana), ukoliko su osuđeni na "jedno slovo" u svom rukopisu, po nepisanom pravilu ne ostavljaju dublji trag."

a zatim ovo:

"grupa Rage Against The Machine uspela je u svom parolaškom gnevu da iznedri samo jedan odličan i to debi album"

što je u direktnoj suprotnosti s prethodnim navodom. s obzirom da je čitav tekst fokusiran na tekstove, a ne na muziku, pretpostaviću da je upravo "parolaški gnev" po tvom mišljenju bio ono što njihov prvi album čini odličnim.

po toj logici, nije parolaštvo ono što je samo po sebi loše, već vrsta ideologije koja stoji iza istog. levičari su OK, LDP/NGO ekipa nije.

zatim, razočaranje u bend:


"kasnije insistiranje na političkom radilo je protiv benda kome levičarski stavovi nisu smetali da izdaje albume za kapitalističke konglomerate"

ovim se implicira teza da bend gubi na snazi tek kada ideološka matrica prestane da bude u skladu sa spoljašnjim i uslovno rečeno nemuzičkim delovanjem.

a ako sve ovo stoji, da se vratimo na repetitor i klopku:

na osnovu svega napisanog, njima bi ( u , ajd da kažemo, objektivnom smislu, ako izuzmemo da ti se prosto ne sviđa ideologija koju propagiraju) mogao da zameriš ne to što im pesme nose određeni ideološki naboj koji potiskuje individualno, već samo to da li eventualno ne žive i deluju u spoljašnjem životu u skladu s tom ideologijom.

što se tiče repetitora i klopke, tekst se uopšte i ne bavi time da li ova dva benda u real life-u izneveravaju ideale koje zagovaraju u tekstovima, već ih napada s pozicije " ko ima samo ideologiju, taj ne valja", koja je demantovana primerom rage against the machine.


naposletku, i sam si demantovao da se kod repetitora sve vrti oko ideologije, a na tapetu su samo pojedine pesme a ne čitav album.


ovo o rokenrolu i muzici za normalne ljude, odnosu standarda i bavljenja muzikom, i još par tema, sve je to superzanimljivo i napisaću neki komentar drugom prilikom, ne mogu sve odjednom.

zanimljiv tekst!

nasdvoje је рекао...

Što se mene tiče, zasrao je Albahari, što teška srca priznajem pošto volim i poštujem ovog pisca, ali očigledno bolje funkcioniše kao snežni čovek koji lamentuje nad opadanjem dlaka sa listova sredovečnog muškarca, nego kao slušač kompakt diskova.
Pod izgovorom da je rokenrol bio i uvek će biti izvor pobune protiv nepravde, Albahari ga u svom tekstu pacifikuje pretvarajući ga, krajnje površnim asocijacijama (magla + blato) u nekakav servis za poruke tipa plakata po studentskim poliklinikama: zdravi zubi čine lep osmeh dajući mu isključivo terapeutsko i pedagoško svojstvo.
Ovakav pristup omladincima od njih stvara male Pionire u službi nekakvog apstraktnog mira, reda i civilizacije, čak i više nego što su možda hteli spašavajući se iz tog živog blata. Jasna mi je potreba za redom i mirom, kao i poruke ljubav vs. mržnja i slične stvari, ali postaviti stvari n takve opšte nogare od rokenrola čini krajnje dosadnu i nepotrebnu pojavu. Jer, sem tog tolko specifičnog rokenrola, iste reči i poruke ostavljaju onda i političari i to sa mnogo manje buke.
Mislim, jasno, ima u rokenrolu pojava ko što je Peti Smit i šta ga znam Bob Dilan, ali ne mora svako ko svira gitaru da simulira nekakvog osvešćenog borca za šta ti ja znam šta. A, ispada sad da je rokenrol samo to. Nekakva muzikalna svest. Razumevanje i pobuna, sa takvom logikom postaju ravni demenciji i lišeni svakog života (o dlakama da i ne pričam).
Ja da sam rokenrol bend, krajnje bi mi smetalo bilo kakvo očekivanje od mene, a nekmoli očekivanje da se bunim protiv nepravde i isijavam nekakav razum. Zapravo, takvo je vreme došlo da svi pričaju o nekoj pobuni i otporu da je cela stvar ušla u bonton i pravila lepog ponašanja. A, sve je i dalje u kurcu uprkos tako jakom rokenrol kadru i razumiteljima istog. Stoga, rokenrol sebi nikako ne sme da dozvoli da se buni. Zapravo, najbolje mu je da bude što bi moja baba rekla brezobrazan. Jer, ako već postoji tolka javna potreba za čuvanjem reda i mira, eno vam gospodo, osnujte vojsku
ili nekakvu sanitarnu inspekciju pa fino višak sentimenata prema mentalnoj higijeni plaćajte uz infostan i ostale komunalije.
A, rokenrol prepustite nekom drugom.
p.s. otuda pominjanje pretpostavljene i podrazumevajuće normalnosti u Maretovom tekstu, kao i pokušaj da se raskine ili makar preispita to poistovećivanje meni barem dosta znači.

nasdvoje је рекао...

džoni,

razlika između ratm i srpskih ngo bendova je očigledna. na prvom albumu ratm (koji je uzgred budi rečeno nastao iz sastava inside out, vlasnika jednog od najuticajnijih hc albuma svih vremena - ep izdanja "no spiritual surrender" nakon koga se bend pocepao na ratm i jedan od prvih krishna core bendova 108) od deset pesama postoji barem devet besmrtnih stvari (nekako sam uvek imao problem sa pesmom wake up koja u sebi nosi klicu nategnutosti koji krase potonje albume). nepotrebno je i pričati o značaju tog albuma, koji je kao i svi ostali u režiji grupe izašao za sony/epic. tekstualna radikalnost + muzička revolucionarnost u formi radikalnog krosovera sigurno je navela milione fanova na slušanje rok muzike.
s tim u vezi, meni ne smeta ideologija kao takva - već kvalitet pesama koje je u sebi imaju. važno je napomenuti i naoko nebitnu stvar - ratm je svoj demo sa pesmama koje su se kasnije našle na debiju prodao u fantastičnih pet hiljada komada (http://en.wikipedia.org/wiki/Rage_Against_the_Machine_(demo_tape))
što znači da je imao podršku odozdo a bez ikakvih sredstava medijske podrške. znači valjalo je jer je iza sebe imalo kritičnu masu. to što se kasnije bend nije snašao u novonastaloj ulozi, pa je krenuo da isporučuje slabije pesme sa opasnim klizanjem u manir i parolaštvo zaista je stvar za žaljenje, koja baš zbog toga u tekstu nije prećutana.

ali, i ponovo ali, razlika između propagiranju komunističkih stavova u sad i liberalno-auto-šovinističkih stavova u srbiji je nemerljiva. da ne bi previše išao u tom pravcu, reći ću samo da je ratm svojim liberatarijanskim himnama učinio čast ideologiji koju zastupa, dok se za domaće snage to ne bi moglo reći, pošto se u njihovim ideološkim pesmuljcima sve svelo na puko oponašanje i prepisivanje bez ičega vrednog van samog ideološkog korpusa.

što se tiče rl priče, meni je apsolutno nebitno šta članovi bendova rade u svojim životima i kakve ideje zagovaraju, ono što mene zanima su naznačene pesme koje ne dobacuju dalje od politikantstva prerušene u mladalački angst i vapaj zdravog razuma.

Nikola Marković је рекао...

nisam pažljivo pratio rad ratm, samo sam skakao u mladosti uz najveće hitove i tako to :) ako sam dobro razumeo iz komentara, prvi album sadrži manje klasičnih parola od potonjih? moj je (površni) utisak da oni u muzičkom smislu nisu imali da isporuče ništa novo, i da ih je to dotuklo.



moja poenta bi bila da, kada pričamo o muzici, treba preusmeriti priču sa pukog osuđivanja ideološkog u pesmama na kompletan doživljaj, koji uključuje i muziku i tekst, i način na koji se određena ideologija zagovara, odnosno poetska sredstva. tekstu je falila šira perspektiva, ali dobili smo je u komentarima.

o klopci ne znam ništa, a slažem se da repetitor u 3-4 pesme upada u zamke naivnog parolaštva. tu su već pomenute "životinje", zatim "slamčica" kao najočigledniji primeri, i još par pesama kojima ne mogu da se setim imena.

zanimljivo je da se boris, u poslednjem intervjuu na popboksu, praktično odrekao pesme "prosečan čovek" kao nezrele, a sudeći po poslednjih par koncerata na kojima sam bio i ne izvode je više. što će reći, s vremena na vreme skapiraju šta ne valja.

naposletku , greota je žigosati bend koji je u ranim dvadesetim, i koji je dobar broj pesama koje i sad izvodi pisao tik po stupanju u punoletstvo. ima tu itekako prostora za sazrevanje.

iako poneka pesma bode oči, ne mislim da ih to potpuno ili većinski određuje kao bend.


što se tiče podrške koju je ratm imao "odozdo", nema spora da su sami izvojevali podršku i to sasvim zasluženo, niti mi je namera da poredim uticaj repetitora i ratm na svetsku rok scenu :)

pošto danas u srbiji broj prodatih albuma, zbog lakog filesharinga i ne znači puno, parametar podrške odozdo bi bili koncerti. repetitoru se osporava uporište u narodu zato što ih je podržao popboks, ali treba uzeti u obzir da su se oni nametnuli kao podrška repetitoru takoreći odmah čim su ovi počeli s radom. repetitor nikad nije ni imao priliku da pokaže šta bi se desilo da su se sami gurali za svoje mesto pod suncem. možemo samo da nagađamo šta bi bilo kad bi bilo, ali mislim da ne bi imali manje publike ni bez podrške 1 web magazina.

Nikola Marković је рекао...

i da, albaharijev tekst je skroz bezveze, pa nisam našao za shodno da gubim vreme na njegove naivne teze i o tome razglabam.

nasdvoje је рекао...

neeee :)

na prvom ratm parole su dobro spakovane u odlične pesme, kasnije se formula ubajatila. znači ranije smo imale pesme + parole, kasnije samo parole.

raduje me pravac u kome vlastelica sazreva, ali stišaću oduševljenje dok ne čujem novi album. do tada, "ja" ostaje jedna od boljih novo-srpskih pesama. "prosečan čovek" je prilično tanka pesma, slažem se u potpunosti, ali je još gora jedna koju na kraju srećom nisu ni stavili na album - sećam se samo grozomornog stiha "...vodi me tamo gde nema granica"...

Nikola Marković је рекао...

ja se sećam neke pesme koja je imala stihove u refrenu "ovaj grad već predugo pripada njima" koja je imala skoro preslikanu muuziku nirvanine heart shaped box :) obično se refleksno iznerviram kad neko pomene "ovaj grad" u pesmi :) ali eto, i ta je nestala negde usput.

Анониман је рекао...

Zato ja slusam Djusa... (Albaharijev tekst je blam, bas blam )
Bata

stejsi је рекао...

samo ću da se osvrnem na kristinin koment (kao i uvek, podsticajan za mozak i uživancija za čitanje :)). elem, ne slažem se da bendovima treba popovati o čemu će da pevaju/pričaju. neka brate mili skrenu u politikantsvo, jalovu angažovanost, neubojito kritizerstvo, šta god. a onda će estetske domete njihovog (ne)dela ocenjivati kritika, ali i publika. lepo je kad su mladi ljudi buntovni, još kad bi umeli to da suvislo kanališu, milina jedna!

to što se možda ne bi izborila s očekivanjima ukoliko bi lestvica bila (ideološki) podignuta tako visoko, ne znači da neko neće. lepo si pomenula peti i dilana, ima ih još. da te parafraziram, rokenrol sme sebi da dozvoli da se buni. bezobrazluk je takođe poželjan, složila bi se i tvoja baba :) e sad, što (ni ja) ne volim angažovanost u muzici, moj problem :) bitno je samo ne propisivati o čemu sme da se poje.

naravno, nisi ti nekakav komesar, pa da dekretom oduzimaš ljudima pravo na ovo ili ono, ali u ovoj raspravi smatram da je trebalo reći i to što upravo rekoh.

Nikola Marković је рекао...

eto, ljudi, zašto sam ja zastranio u instrumentalnu muziku! nema šuplje priče, samo svirka :)

nasdvoje је рекао...

haha, a ja i đusa i instrumentale :)

Sergio је рекао...

Koliko potrošenih reči na temu Albahari! Pa taj čovek čuči negde zatrpan snegom i sluša stvari sa Tzadik lejbla. Otkud on da zna šta je r'n'r u Srbiji?

diy је рекао...

Ne bih da gušim, ali moram da istaknem da Evil Empire (RATM) uopšte nije loš album. Šta više, draži mi je od prvog. Year of the Boomerang je možda njihova najbolja pesma uopšte.

A Prosečan Čovek mi je Repetitorova omiljena stvar, zato što je ne doživljavam kao osudu "sa visine", već kao razumevanje i odobravanje. Ona verovatno nije sa tom mišlju nastala, ali svejedno, ja je tako doživljavam. Ovim se nadovezujem na Maretovo insistiranje na pesmi kao samostalnoj ideji naspram ideološkog konteksta/biografskog tumačenja.

nasdvoje је рекао...

podržavam :) a da nije "p. č." u stvari autobiografska pesma? vrlo moguće, ko bi ga znao; kada bi uopšte vredelo razmišljati na tu temu.

sergio, stara lisico, tekst nije o albahariju, već o nekim takođe nebitnim pojavama poput njega ;)

Анониман је рекао...

srpskih ngo bendova?
KOJI SU TO BENDOVI?
IMENA...

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.