уторак, 3. август 2010.

Technotise - Edit i ja – Aleksa Gajić, Nebojša Andrić, Stevan Đorđević (2009)


Technotise – Edit i ja se može nazvati filmom genijalnih detalja. Počev od pogreba za Editinog kućnog ljubimca koji liči na one Gibli životinjice i duhove iz Spirited Away a koji nosi ime tvorca Akire, kao lep omaž mangama i generalno svetu japanske animacije, pa preko Zeke i Mede – Editinih oživljenih igračaka-slugu, koji po malo tupadžijski tapkaju po njenom stanu žickajući novac za prijave unapred nepoloživih ispita, poput nekih animiranih, oživljenih patofni večitog detinjstva beogradske mladeži, pa do španskih serija koje gleda Editina baka a koje su, u svoj repertoar melodramskih obrta, uvrstile i vanzemaljce ostajući nepromenljivo bljutave posred krupnih kadrova.

Ovi uzbudljivi i prijemčivi detalji čine maštovitu i celovitu sliku ako se sagledaju kroz panoramu Beograda u ne tako dalekoj budućnosti. Reč je o finom zakrivljenju sadašnjosti koje ukazuje na nevoljko prihvatanje novog, ali i olako predavanje starog ruiniranju vremena. Gajić i ekipa tako vešto prikazuju jedan lenji Beograd koji je pristao na budućnost, prihvatajući novine kao smaranje nekog Asimovljevog programiranog robota. Tako budućnost izgleda kao šizofren nesklad novog i starog koji rezultira sajber kasabom. Prepoznatljiva je starinska arhitektura i, manje-više, ista infrastruktura koju imamo i danas, samo joj je pridodato novo napajanje. Tako tramvaji lete, ali su prljavi i jednako se ležerno prizemljuju na stanice, ljudi leže po ulici, ali im, kao i bilbordima, društvo prave golubovi i roboti prašinari, u automobilima se jednako dugo čeka na mostovima, ali se, umesto radija, gledaju slike golišavih holograma. Ovakva poluironična slika Beograda budućnosti na neki način izbegava dva klišea – suvu asimovljevsku sliku budućnosti sačinjene samo od tehnoloških čudesa među kojima se šetaju papirnati junaci i postapokaliptičnu urbanu džunglu u kojoj ništa živo ne funkcioniše i u kojoj su ljudi tragično otuđeni. Ono što je uzbudljivo u ovoj slici budućnosti je ta opredmećena činjenica da kod nas večito postoji sukob novog i starog, naprednog i rerogradnog, na osnovu čega se može pretpostaviti da je budućnost samo umorena, zamrznuta slika te večite borbe.

Sa druge strane, koliko god bio lep za gledanje zbog ovih detalja, i prepoznavanja obudućenih delova grada, sam film poprima lenjost tog u budućnosti lociranog Beograda i u građenju, razvijanju i razrešavanju svog zapleta, koji bi trebalo, upravo suprotno, da protrese taj talas zelenog svetla kroz koji budući nam grad pluta ispaljen u ležernu budućnost, samo pluta kao da je i sam premrežen hromiranim nervnim sistemom. Ler na kom se voze junaci kao da je preterano obasuo i same autore filma (a ne može se reći da nije zarazan), pa celu zavrzlamu oko Editine podeljene ličnosti i potere kojoj pokušava da utekne prave neku vrstu kafe del mar, kafe late i tome slične lagane tečnosti što se spušta niz grlo. Iako na momente Editina nevolje deluje angažujuće, prvenstveno zbog te njene kompletne sluđenosti (scena u kojoj se pita, dok joj se metalne šipke slažu na glavu: šta će mi fakultet, zašto sam uopšte uzela taj čip), nekako, dobar deo filma, imate utisak da je malko nebitno šta će biti sa Edit, jer je celokupan Beograd budućnosti polustondiran, pa tako i njeni problemi deluju kao trip nekakve razmažene beogradske studentkinje koja je samo malo previše popila na rejvu.

Ovaj problem da se iole ozbiljno shvati nekakav grč svog glavnog junaka, ogleda se i u polurešenjima kojima pribegavju autori kada treba ustoličiti Edit kao uporište za identifikaciju: recimo, kada ona razgovara sa svojom podsvešću, odnosno sa Edijem, te pokušava da shvati zašto je on muškarac i zašto izgleda tako kako izgleda, pa se priseti da se, kao mala, "igrala doktora" sa dečakom koji po malo liči na Edija. Na ovom mestu, gledalac je po malo pušten niz vodu, kao da mu se signalizira: ok, ti si gledao dosta filmova ove vrste, ja nemam šta novo da ti otkrijem, i ti si iz Beograda i znaš kolko te klinke neozbiljno shvataju svoju podsvest, pa ćemo se složiti da je ta američka fora sa "igranjem doktora" sasvim prihvatljiva za ovu vožnju čamcem (al, pazi, čamac, iako liči na boemsku barku beogradskih alasa, može i da leti, fijuuuu!), pa ćemo se složiti da je taj kul tip u stvari Editina podsvest. Takoreći, na tim mestima, gde treba zagristi ispod čamca, ostaje se na površini da se kulira onako beogradski na suncu, jer nije kul imati preterano zeznut zaplet i preterano se praviti pametan kad je publika i tako stondirana onako beogradski il se pravi da je takva. Na tim mestima gubimo Edit, tj. ona gubi nas i generalno nam fali neka jača hrana za dalju jurnjavu po beogradskom asfaltu do Boga i ostalih entiteta. Ovako je Edit i njena avantura samo neka vrsta probne kapisle za još uvek neispitanu teritoriju srpske kinematografije. Ekspedicija obavljena i čestitamo na tome, al mi se puno nismo makli s mesta, iako mašemo zastavicama.

Da su autori sebi dopustili da se, u svojoj izvidnici i pionirskom pohodu zabave onako maestralno kao sa Medom i Zekom, ili sa Otomom, bakom, dekom i svim tim sitnim živuljkama što su ostale u senci Editine guze, film bi bio daleko bolji. A, mi bismo konačno bili deo legendarnog beogradskog tripa. Edit, sine, daj jedan krug na tom brzom skejtu!

7 коментара:

nasdvoje је рекао...

stoji sve što kažeš, ali mi je edit izmamila osmeh na lice, i pružila čas i po korektne zabave. seka sablić očekivano razvalila.

Boris је рекао...

Ja kao neko ko je bio fan Tehnotajz stripa (imao sam cak i kalendar za 2063. a u stvari 2002. posto se poklapaju dani u nedelji sa datumima, sa tehnotajz ilustracijama) sam bas zadovoljan filmom, a bio sam skeptican pre nego sto sam ga gledao. ta opustenost i neobaveznost je bila prisutna jos i u stripu, ali ja mislim da je to upravo dalo odredjen smek. prosto, meni bi mnogo vise smetalo da su krenuli da nesto mnogo da mi tupe i udubljuju se.
nemam nista protiv toga, ali ostavimo to za neki drugi film, u drugacijem fazonu.

Unknown је рекао...

Film je katastrofa epskih proporcija. Nacin na koji se autor u opste bakce SF tematikom je los i lenj, pricu ne ume da isprica, a kada bi umeo da je isprica ne bi imao nista pametno da kaze jer prica ne postoji. Bilo koji potencijalno zanimljiv momenat je u startu upropasten jer autor osim pokazivanja Editinih sisa i dupeta nema hrabrosti ni sa cim drugim da se uhvati u kostac. Na kraju se prica zavrsava kao da filma nije ni bilo i, da nije emotivnih trauma koje sam zaradio tokom gledanja filma, osetio bih se kao da mi je neko ukrao sat ipo zivota.

Nacelno mislim da ne postoji film koji ne treba gledati. Za Edit i Ja pravim iznimku.

Boris је рекао...

emotivne traume lece psihijatri, a materijalna naknada stete prouzrokovane dusevnim bolima se moze sudskim putem zatraziti od autora.
i stvar resena.

Nikola Gocić је рекао...

Technotise sam video kao dobronameran animirani film, koji bi valjalo posmatrati bez cinizma. Zažmurivši na sve njegove mane, u vrlo kratkom roku sam ga odgledao dva puta i podjednako uživao (i bio opušten) i pri prvom i pri drugom gledanju. :)

nasdvoje је рекао...

au, bre, Dawngreeteru, pa nije bas katastrofa. Htedoh reci da je film sasvim ok, samo nije ispuno sve ono sto je sa tim elementima kojim raspolaze mogao da ispuni d abi bio bas dobar.
Sto se te cudne opustenosti tice, za koju se slazem s vama, Borise i NGboo, da moze da se gleda kao vrlina, meni je sao na momente delovalo da tu Editinu dramu gledam kroz nekakvo staklo, izlog sta li. Kad tako gledam one Zeku i Medu, efekat je super, al nekako kad se Ediy bas cima da se spase, fali mi malo vise angazmana.
Nisam citala strip, al sam citala onu prvu knjigu o Atili na kojoj je valjda radio Gajic i tamo mi je malko smetalo to nesto konfekcijsko u stripu sto sam prepoznala i u ovom filmu, al sta ga znam, mozda sam umislila :)

Nikola Gocić је рекао...

Nisi umislila. :) Čini mi se da je tvoja recenzija bliža stvarnom stanju, negoli moj hvalospev. (Umem da preteram kad mi nešto priraste srcu. :D)

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.