Kandžija - Narodnjaci (Dallas)

Stjepko Galović poznatiji je u regionalnom hip hop undergroundu kao Kandžija (kao i Rimokatolik i Emtivi Andrija). On stiže iz Osijeka i prisutan je na balkanskoj sceni nekoliko godina. Pre nekoliko godina oglasio se samizdat izdanjem "Jea Mixhejt" koji je na veoma duhovit način uzdigao nivo parodije/satire u ovom muzičkom žanru od telesno-fizioloških standarda koje su ustanovili Beograđani Bad Copy, gosti na ovom samizdatu. Za razliku od njih, Kandžija je sa lakoćom prikazao život u učmaloj sredini bez imalo ulepšavanja, pokazujući da je okružujuća stvarnost (kao npr. u himni Blato) uvek najbolji materijal za sklapanje rima. Talentovan i duhovit, Osiječanin je sa obe noge na zemlji ispostavio neveselu hroniku tranzicionog društva, zaglibljenog u šljašteće laži, što mu nije smetalo da se na sebi svojstven način pozabavi i globalnom muzičkom ponudom, i nađe vremena za plodnu saradnju sa starom gardom hrvatskog hip hopa.
Tri godine kasnije, izašao je novi, zapravo debi album ovog hrvatskog repera. Nakrcan sa 19 pesama u trajanju od skoro 70 minuta, Kandžija je kompromisno odgovorio na pitanje šta želi da postigne svojom muzičkom karijerom. Očigledno, dilema je bila da li ostati reper ili se potruditi da postaneš (anti)zvezda (nalik na Splićane TBF i već pomenute Bad Copy, koji su tim zahvatom i stigli do kritične mase slušalaca)?

Polazeći od reperskog postulata da ništa nije onako kao što na prvi pogled izgleda, Kandžija u svojim pesmama demaskira slike i prilike života većine balkanskih žitelja, ne propuštajući da iskaže svoju privrženost vrlini uličnog zdravog razuma koji ne trpi laž. S toga je malo, u najmanju ruku neobično, što prvi deo ovog albuma u većoj meri protiče u vidljivoj želji Kandžije da se dopadne onima koji su uglavnom predmet njegove kritike. Posle neuobičajeno velike doze pesama u intro maniru, vesela ska numera "Jelena" najavljuje već viđeni egzodus iz hip hopa u pop - svojevrsnu marčelizaciju poznatu od "Otkucaja", iako samokritični Kandžija na početku ove pesme tvrdi da zna "da će ga se zbog ove pesme odreći reperi". U sličnom, sa aspekta šire prihvatljivosti snishodljivom tonu prolazi i sledeća "Obična priča", duet sa Marčelovom desnom rukom Skajem Viklerom, koji uprkos tome što sa uspehom svira sijaset instrumenata i jedan je od traženijih producenata u ovom trenutku, i dalje iskazuje od ranije primećene ritmičke boljke (ili još preciznije: nedoraslost) prilikom upotrebe svog glasa.

I kada se učini da je Kandžija poklekao u želji da bude ono što nije, pribegavajući rešenjima koja su upalila kod publike (što nije nikakvo merilo njihovog kvaliteta), uz obilatu upotrebu jeftinih seksualnih zicera ("Bicikl" i "Vladaju svijetom", u kojoj saznajemo da globalno živimo u sisokratiji) koje stoje u stilskoj i idejnoj kontradikciji sa već viđenom prozivkom licemerno-seljačkih praksi (Urbana seljačina), osiječki reper uzima šlauf za spasavanje i popravlja krvnu sliku svog debija gomilom uspelih, satiričnih kompozicija u kome njegov izoštreni narodski ugao gledanja, uglavljen u okruženje veoma tvrdih bitova, dolazi do punog izražaja. Od ko zna koje verzije odranije poznatog i priznatog "Zemljopisa" preko "Starih mrcina" i "Nema spavanja" do "Državnika novog kova", "Repriza" i numere "Malo sutra", Kandžija svojom nepretencioznošću sa lakoćom popunjava oveću zjapeću rupu na balkanskom hip hop šavu.
Šta će biti dalje, zna samo on. Da li će ostati veran sebi ili će se pretvoriti u one koje pravednički nije propuštao da izvrgne ruglu, ne može se doznati preslušavanjem "Narodnjaka".