среда, 29. јул 2009.

Mini-Maksi


Pritisnuta neveselom situacijom oko radnog statusa jednog od članova, ekipa nasdvoje u punom sastavu (pojačana jatakom) sinoć je na obali jedne od dvaju gradskih reka kontemplirala na temu ličnih poslovnih iskustava. Zapodenula se solidno argumentovana i emocijama nabijena rasprava. U centru pažnje bilo je moderno ropstvo zvano zaposlenje i sve ono što ti sa njim sleduje u ovoj simulaciji od države.

Počelo se od opštih postavki – posla ima veoma malo, jer nema para. To kažu oni koji su ih tokom nekoliko poslednjih decenija strpali u svoj džep a posle to proglašavali za narodni trijumf. U okolnostima kakve nas okružuju, ova zombi kasta nema nikakvih problema sa sopstvenom reprodukcijom – ambijent koji su stvorili, stvorili su za pupljenje svog vampirizma.

U ovom čemeru on nesmetano cveta, sa tendencijom daljeg rasta. Da bi se ispratila njihova ekspanzija, neko mora da poturi kičmu, i da prostite, dupe. Rasprava je na ovom mestu skrenula sa prvobitnog toka, što nije ništa neobično za debate ovog tipa. Jedna polovina nasdvoje je negirala da radnička klasa kao takva postoji, uzimajući u obzir gramšijevsku sentencu da su svi ljudi rođeni kao intelektualci, i iako se svi ne bave intelektualnim poslom, nema posla koji barem jednim svojim delićem nije intelektualan. Na tu konstataciju, druga polovina nasdvoje, sklona idealizaciji radničke klase, je odgovorila drvljem i kamenjem na one koji se izdaju za intelektualce – pominjući primere Svetozara Cvetkovića koji je jednim pozivom stopirao uvođenje PDV na umetničarenje (ili šta već), i Milene Dragićević-Šešić koja nije imala preča akademska posla nego da piše knjigu o turbo-folku koje nikom suštinski nije potrebna iako smo je svi kao građani ove zemlje baš za to platili.

Drugim rečima, radnička polovina nasdvoje je ispravno primetila da su „intelektualci“ pijuni u rukama lopova bez znakova navoda. Njihova uloga je da usmeravaju pažnju stada na nebitne stvari.

Šta je onda bitno?

Bitno je da se ne zna šta je gore. Da li da imaš ili da nemaš posao. Kako god da okreneš crno ti se piše. Ako ne radiš, nemaš para što je ekvivalent umiranja u kapitalističkom sistemu. Ako radiš, faktički si živ jer imaš para da platiš račune, ali sve u tebi umire.

Kako?

E pa ovako. Upoređujući naša radna iskustva dođosmo do zaključka da je u Srbiji višak nezaposlenih na ulici a manjak zaposlenih u svakom smislu. To znači, da ako si privilegovan da radiš, nećeš raditi samo svoj posao – već i nešto pride, nešto što nije u opisu tvog radnog mesta, jer moraš. Novinari nisu samo novinari, već i prelamači, vozači su po potrebi i čistači itd. Posla uvek ima, a plata je samo jedna.

Osim velikih civilizacionih tekovina kao što je godišnji odmor, druge pogodnosti zaposlenih ne postoje, ako izuzmemo srećnike sa fiksnim radnim vremenom. Radi se dok ne završiš, faktički ne postoje sindikati da te zaštite od zloupotrebe nadređenih, a ugovori i svi pravni dokumenti kojima se uređuje tvoj položaj u stvarnosti ne važe već postoje pro forme radi. Ako poslodavac odluči da ti skreše platu na koju se obavezao ugovorom, on će to učiniti bez posledica, jer u slučaju tužbe može doći do prestanka radnog odnosa. A nakaradna hijerarhija je takva da što se više kotiraš na njoj manje radiš, a veća prava (i platu) imaš. Pitanje odgovornosti rukovodećih kadrova u ovoj zemlji nikada nije dobilo zaslužen odgovor jer se vlast ovde najčešće shvata kao svevlašće.

U ovoj jednačini, i država Srbija koje nema se ponaša kao uvek gladni lešinar. Na tragu besmrtne rečenice iz Bandi Njujorka da „privid zakona mora da postoji pogotovo kada se on krši“ funkcioniše i njena logika koja se temelji na misli da se njeni građani nikada ne usprave na obe svoje noge i budu zaista, suštinski slobodni. Na ovakvu državnu praksu se posebno žale poslodavci koji zatim pribegavaju (treba li reći mizernom) plaćanju radnika na ruke, kako bi zaobišli državni zulum.

Kao izuzetno opravdanje za sve i od ranije poznate poteze došla je svetska kriza koja je dodatno opaučila bespomoćne, ni ne takavši one koji su za nju odgovorni. Uprkos činjenici da je zaposlenje, posebno mlađih ljudi, privilegija koja sa sobom donosi određeni status i „vrednost“, ono sa sobom odnosi dostojanstvo i ljudskost zaposlenog. Šićardžijska logika kapitalizma po kojoj mini ulozi dovode do maksi rezultata ubija život zarad profita, koji, kao, poboljšava taj isti, u pojam ubijeni život.



LKJ-DI BLACK PETTY BOOSHWAH

dem wi´gi` whey dem talent to di state
an´di black workin´ class andahrate
dem wi´ side wid oppressah
w´en di goin´ get ruff
side wid aggressah
w´en di goin´ get tuff

dem a black petty-booshwah
dem full of flaw
dem a black petty-booshwah
dem full of flaw

tru dem seh dem edicate dem a gwaan irate
tru dem seh dem edicate dem a seek tap rate
dem a seek posishan
aaf di backs of blacks
seek promoshan
aaf di backs af blacks

dem a black petty-booshwah
dem full of flaw
dem a black petty-booshwah
dem full of flaw

dem a run-up dem mout´ an´ a shout all about
tru dem have a lat a dou´t ´bout di stren´t af blacks
dem a run-up dem mout´
an´ a shout all about
but w´en wi launch wi attack
dem wi´ haffi dress back

dem a black petty-booshwah
dem full of flaw
dem a black petty-booshwah
dem full of flaw!

5 коментара:

PROCEDURA је рекао...

odličan tekst

tazz је рекао...

ovog puta sam poželela duži tekst!
hajde da idemo negde da jedemo i pričamo, mogu i ja nešto da spremim, sama sam od ponedeljka!

nasdvoje је рекао...

sure

čujemo se

shd је рекао...

ovaj blog je sve bolji. sigurno ima nacina da i zaradite nesto od online pisanja, kad smo vec kod toga :)

skoro sam pricao sa drugom koji od pre nekoliko meseci radi na sajtu rts-a.. eto, kao ok mu je, zavrsio fpn-novinarstvo, radi otprilike ono sto je hteo, ne maltretiraju ga preterano.. naravno, nije primljen, jos je kao na honorarima.. i, skoro je postao urednik u svojoj smeni (svaka smena ima urednika:), sto znaci da za istu mizernu platu ima mnogo vecu odgovornost, radi prakticno sve sto treba da rade njemu nadredjeni, koji kao stalno zaposleni imaju vecu platu i ne rade nista. ti sefovi i sefice vec su od ostatka redakcije dobili epitet 'stalno nezaposleni'. dakle, kad doguras do nekog boss mesta, imas privilegije u vidu vece plate, stalnog zaposlenja, i cinjenice da ne radis apsolutno nista, a da se tebi, npr. salju tekstovi na pregledanje, koje kao malo doteras i potpises ih, simulirajuci da nesto radis.

nasdvoje је рекао...

hvala na pohvalama i dobronamernim savetima, ali...

nasdvoje imaju iskustva u urednikovanju & online pisanju a jednim svojim delom i u sjaju rts strane medalje, pa samim tim i u egzistencijalnim čarima mizernih honorara. urednikovanje na papiru kao veoma pipava odgovornost... poznata stvar... i jeste tako kao što kažeš, još i gore.

 
Creative Commons License
Ово nasdvoje2 , чији је аутор Kristina Đuković & Marko Nikolić, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Некомерцијално 3.0 Србија.