Okuribito – Yojiro Takita

Pre neku noć smo se upoznali sa ovogodišnjim najboljim strancem, prema proceni Filmske akademije.
Okuribito, ili kako su ga naši preveli, Odlasci, toliko je ležerno urađen, da je teško poverovati onome što sam malopre pronašla na netu – da je profesija nokanshi, ili polagača u grobove koju isprva nevoljno, a potom celim svojim bićem prihvata glavni junak Kobayashi, prećutna konvencija u japanskom društvu.
Oko ove egzotične profesije i njenog uticaja na Kobayashijev i život njegove male porodice vrti se čitava, skoro savršeno upletena kučina značenja. Takođe, ritual pripremanja tela preminulog za polaganje u grob – njegove brojne varijacije, nude i posebnu formu koju reditelj Takita sa apetitom pozorišnih varijacija koristi, skoro uživajući u nesnađenosti svog junaka u novim, ne sasvim životnim, okolnostima, a naposletku gotovo baletskoj disciplini sa kojom će Kobayashi, jedini i najbolji učenik u preduzeću „Odlasci“ obavljati svoj posao.
U oba slučaja, Takita ima mogućnost da u pedantno poravnanim slikama koje plene svojom naivnošću podsećajući na crteže koje dete ostavlja u svesci na kockice, mirno i bez ikakvih adrenalinskih skokova, umetne burne scene suočavanja Kobayashija sa činjenicom da je, kako sam kaže „protraćio svoj dosadašnji život“.
Potraga za katarzom u makabrističkim pričama, nije ništa novo ni u američkim filmovima, ali izbeći iskliznuće u potpunu burlesku i crni humor posebna je veština koju poseduje reditelj Okuribita. Upravo na tom balansiranju između crne komedije i ozbiljne, potresne drame o sravnavanju sopstvenih računa i oslobađanju glavna je vrednost Okuribita.
Pažnja prema mrtvima, kroz ritual i pažnju za detalje, paradoksalno Kobayashiju vraća životnu koncentraciju – neusiljeno i oslobođeno dodirivanje struna sopstvenog života, u odnosu na raniji period kada je svirao prema zacrtanoj partituri. Veliku ulogu u oslobađanju stega sopstvenih i tuđih očekivanja, u Odlascima ima i Kobayashijevo direktno suočavanje sa smrću kao neizbežnom činjenicom. U isto vreme, kroz niz scena u kojima se, nakon smrti dragih, rođaci i prijatelji glože, kaju, uzajamno optužuju i opraštaju od pokojnika (a Okuribito od ovih oproštaja pravi pravu karnevalsku promenadu skečeva, mini pozorišnih scena), smrt se, kao činjenica prihvata i kroz humor.
Film bestidno slavi ovo ponovno buđenje uspavanog Kobayashija, izvijanje njegovog živog i žilavog vrata iz krute kragne Jozefa K koji se pomera po zacrtanim poljima svoje crno-bele životne partije u kojoj večito gubi. Ako je isprva gubitak posla u orkestru, značio za mladog čelistu maltene gubitak bilo kakvog smisla u svirci, od trenutka kada se nađe na brisanom prostoru – bez pristojnog posla, bez žene (koja ga u jednom trenutku napušta kada čuje da ne radi u turističkoj agenciji kako joj je isprva rekao), solo svirka postaje svojevrsno probijanje okova.
Činjenica da oslobađanje proističe iz blizine smrti filozofski je potkrepljena možda najintrigantnijim likom u filmu, vlasnikom malog preduzeća „Odlasci“.
Nalik junacima iz klasične literature, Kobayashijev šef ulazi na mala vrata priče, kao junak sa nepristojnom ponudom, a iz nje izlazi kao guru posebnog gledanja na život. U njemu svakako ima palp šmeka bradatih učitelja borilačkih veština koji svoje učenike upućuju u tajne mudrosti, ali i okrnjenosti koju je mogao naneti samo autentični život.